19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 3. KORIZMENA NEDJELJA 1
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) Obraćenje: Bog nas ne spašava bez naše suradnje »Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!« (Lk 13,2-3) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnje bogoslužje nam govori o obraćenju. Riječ Božja koju smo slušali u biblijskim čitanjima pomaže nam da znademo čitati znakove Božje prisutnosti u malim i velikim događajima našega života kao i u događajima povijesti, bilo to prošlosti kao i sadašnjosti. Prepoznati znakove Božje prisutnosti znači prilagoditi se na gledanje stvari na drugi način; znači promijeniti naš način gledanja, odnosno obratiti se. To je glavna poruka današnjeg sv. Evanđelja po Luki i čitavog Isusova propovijedanja.  Tissot - Isus prolazi kroz sela na putu do Jeruzalema Dva slučaja iznenadne smrti što je zadesila neke sunarodnjake Kristove daju priliku Isusu da govori o sudu Božjemu i o potrebi obraćenja. Sud Božji dolazi iznenada i zakvačit će onoga tko se najmanje nada. Stoga poziv Kristov na obraćenje i pokoru nije ništa drugo nego poziv svima nama da se što bolje pripravimo za taj Božji sud. To je poziv na oslobođenje od ropstva grijeha i zla da bi mogli otkriti svoj pravi ljudski identitet. Prvo čitanje iz Knjige Izlaska govori nam upravo o tome Bogu osloboditelju. Bog čuje plač i jauk svoga naroda u egipatskom ropstvu i šalje Mojsija da ga izvede iz Egipta i da ga oslobođena od ropstva uvede »u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med« (Izl 3,8). Tako narod oslobođen biti će narod na putu trajnog obraćenja. Kako vidimo, inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog ulazi u ljudske događaje, u događaje života svoga naroda, oslobađa ga od ropstva i uvodi ga u zemlju obećanja, odnosno blagoslova i blagostanja. Zato Gospodin reče Mojsiju: »Vidio sam, vidio nevolju naroda svoga u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove, pa siđoh izbaviti ga iz šaka egipatskih i odvesti ga iz te zemlje u zemlju dobru i prostranu – zemlju kojom teče mlijeko i med.« (Izl 3,7-8) Ime »Jahve – Ja Sam Koji Jesam!«, kojim se Bog objavljuje svojemu narodu preko Mojsija, ne označava toliko »bit« Boga koliko njegovu »spasonosnu moć«: On je onaj koji čini da Izrael postoji kao slobodan narod, gotovo kao ponovno stvoren iz ničega. Bog ne daje samo slobodu svome narodu već jamči da će uvijek biti s njima prisutan i da će ih pomagati. Bog time obećava da će biti uz svoj narod na polasku iz Egipta, te u prolazu kroz tuđe države i kroz pustinju u obećanu zemlju. To je Bog koji nas je dozvao u život i koji stalno ostaje s nama. Ali usprkos svemu tome Izraelci su se više iznevjerili svome Bogu mrmljajući protiv njega i njegova sluge Mojsija. Zato većina njih nije bila po volji Bogu te su bili poubijani po pustinji (usp. 1 Kor 10,6) kako kaže sv. Pavao apostol. Kao što narodu Izraela nije bilo dovoljno prijeći Crveno more, jesti manu i piti vodu iz »duhovne stijene« da bi ostali vjerni Bogu, tako i novom narodu Božjem, nama kršćanima, nije dovoljno biti kršteni i sudjelovati na gozbi tijela i krvi Kristove da bi ušli u kraljevstvo Božje. »To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni. I ne mrmljajte kao što neki od njih mrmljahu te izgiboše od Zatornika. Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.« (1 Kor 10, 10-12) Riječ Božja nas želi, dakle, potaći na obraćenje. Poziv na obraćenje koji nam upućuje sam Krist je od posebnog značenja: On je milosrđe Božje koje nam Otac nudi za naše spasenje. Vrijeme Kristovo je vrijeme Očeve strpljivosti prema nama grešnicima. Današnje sv. Evanđelje po Luki nam upućuje dva poziva na obraćenje. Isus, polazeći od nesretnog slučaja nekih Galilejaca koje je Pilat pogubio i od nesreće onih na koje se srušila kula u Siloamu, reče: »Mislite da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!« (Lk 13,2-5) Kako vidimo iz ovih Kristovih riječi, Isus odbacuje pučko vjerovanje naroda da su nesreće kazna Božja za određene grijehe dotične osobe. Isus naprotiv želi reći da i takvi nesretni slučajevi koji neke ljude zadese su poziv svima ostalima na obraćenje. Zato On ponavlja: »Ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« (Lk 13,5). Propasti u Isusovu govoru ne označava toliko fizičku smrt, koliko duhovnu smrt, odnosno vječnu propast i temeljno uništenje čovjeka kao takvog ukoliko se ne želi obratiti i postati drugačiji, čineći djela života, a ne smrti. Stoga je vrlo značajno uvidjeti taj uski odnos između obraćenja i spasenja kao i odnose između ne-obraćenja i propasti. Sve to znači da obraćenje u konačnici uvijek vodi čovjeka prema životu i njegovom potpunom ostvarenju iako u sebi neizbježno nosi samoodricanje i samopožrtvovnost. Radi toga je potrebno znati čitati znakove vremena i u njima otkriti Božji poziv na preobraženje vlastitog srca. Stoga ne smijemo biti indiferentni pred svakidašnjim događajima života, velikim ili malim, nego nam moraju biti poticaj na obraćenje i u njima moramo otkriti poruku Božju za nas i za sve ljude. Na taj način poziv na obraćenje je stalan, jer proizlazi iz same stvarnosti stvari i svijeta u kojem živimo. Opasnost je da podcijenimo taj neprestani poziv na obraćenje ili da ga prihvatimo samo površno ne dopuštajući da dotakne srž našega života. Obraćenje je jedan duboki i temeljni ispit nas samih i pravca našega života. Obraćenje je prijelaz iz vjere koju smo pasivno primili kao nasljednu vjeru u aktivnu vjeru kao naš odgovor na dar Božji i na poticaj Duha Svetoga u našem životu. Obraćenje je prekid s mentalitetom orijentiranim prema grijehu, samodostatnosti i oholosti da bi mogli svim srcem pristati uz Boga i njegovu svetu volju. Obraćenje je prije svega prihvaćanje i zauzetost za kraljevstvo Božje što dolazi. Bog nas očekuje za ovaj odlučujući trenutak. On očekuje od nas odlučujući čin vjere, puno i svjesni prihvaćanje naše sudbine: traži od nas da slobodno prihvatimo svoj život. Bog očekuje naše obraćenje i strpljiv je s nama kao gospodar parabole o neplodnoj smokvi današnjeg Evanđelja. »Nato im (Isus) pripovjedi ovu prispodobu: „Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: 'Evo već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'”« (Lk 13,6-9).  U toj sposobnosti da čeka, gospodar vinograda pokazuje svoju veliku naklonost. Iako nas Isus poziva na neposredno i trajno obraćenje, Bog ipak uzima u obzir ritme ljudskog rasta, jer samo [za]laganim i mukotrpnim naporom možemo postići preobražaj našega srca. Stoga je Isus strpljiv i čeka nas. Ali nas čeka da bi donijeli plodove obraćenja i dobrih djela u zgodno vrijeme, a ne da postanemo sterilni u lijenosti i nemaru (nehaju) duhovnog života. Prema tome čekanje Božje je s jedne strane uvijek znak njegove dobrote i naklonosti prema nama ljudima, a s druge je ipak znak njegova »suda« koji će biti sigurno (jako strog) strašan za sve one koji su ga razočarali u njegovu strpljivu očekivanju na obraćenje. Božji poziv na obraćenje je radi toga uvijek pod znakom suda za svakoga od nas: svaki trenutak našega života što prolazi je uvijek posljednji i pun sudbine za našu vječnost. Zato s punim pravom sv. Pavao apostol kaže da sve ono što se dogodilo nekim Izraelcima u pustinji pri Izlasku iz Egipatskog ropstva je napisano kao opomena za nas kršćane. »Sve se to kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.«(1 Kor 10,11-12) Sigurni u mnogobrojne spasonosne zahvate Božje, narod Izraela je mislio da je to dovoljno da dođe konačno u obećanu zemlju i tako su se počeli pouzdavati sami u sebe, iznevjerivši se svome Gospodinu Bogu, prepuštali su se idolatriji i bludništvu. Mjesto da se obrate, oni su se izopačili i postali su gori; »zato većina njih nije bila po volji Bogu i poubijani su po pustinji« (1 Kor 10,5). Ista stvar se može desiti i nama kršćanima, ako se budemo previše pouzdavali u darove spasenja što nam ih Krist nudi u svojim sakramentima, a budemo odbijali ili kasnili s unutrašnjim obraćenjem našega života koje mora donijeti plodove milosti Božje koju primamo po obredima svetih sakramenata. Naprotiv, za nas kršćane stanje je još teže, jer u Kristu su za sve ljude došla posljednja vremena, odnosno posljednje razdoblje spasenja odlučujuće i neopozivo za svakoga čovjeka. Zato ne možemo niti smijemo odgađati naše obraćenje Kristu, našem Gospodinu i Bogu i zahtjevima njegova Evanđelja. Nitko i ništa nam ne može dati garanciju spasenja pred Bogom, ako ne prihvatimo poziv Isusa Krista, Sina Božjega: Obratite se i vjerujte Evanđelju! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 3,1-8a. 13-15 Ps 103 (102) 1 Kor 10,1-6. 10-12 Lk 13,1-9 |