19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 1
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) Preobraženje: Savez Boga s čovjekom »A glas se začu iz oblaka: „Ovo je sin moj, Izabranik! Njega slušajte!'”« (Lk 9,35) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Liturgija ove druge Nedjelje Korizme govori nam o savezu Boga s čovjekom. Bog postaje saveznik čovjekov. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Bog je onaj koji prvi odabire Abrahama, obećava mu zemlju i potomstvo preko svake nade. Abraham povjerova Gospodinu i to mu bi uračunato kao pravednost. Od tog trenutka pa nadalje, životni put Abrahama, izabranika Božjega, bit će upravljen po planovima Onoga koji ga je izabrao i koji će uvijek biti uza njega u sve dane njegova života. Bog mu nudi svoje prijateljstvo i Abraham ga prihvaća. Jedan žrtveni obred potvrđuje taj savez između Boga i Abrahama. Savez: to je novi smisao osobne povijesti Abrahama i naroda koji će poteći od njega kao znak Božje vjernosti svojim obećanjima. Sa strane Božje taj Savez ljubavi i obećanja neće biti nikada prekršen: Abraham će postati gospodar zemlje koju mu je Bog obećao i otac svih naroda po vjeri. Znak ovog Božjeg saveza s Abrahamom je jasan. Bog u liku plamena prolazi između rasječenih žrtava i veže se svojom ljubavlju i prijateljstvom uz Abrahama jer je u njemu našao vjeru.  Savez s Abrahamom »Kad je sunce bilo na zalazu, pade Abraham u dubok san, i obuze ga jeza, mrak velik. Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja, te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio savez s Abrahamom rekavši: Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.« (Post 15,16-18) Izraelski narod, odnosno potomstvo Abrahamovo, vrlo često će zaboravljati svojega Boga, ali Gospodin će ostati uvijek vjeran svome savezu. Bog Abrahama, Izaka i Jakova jest isti Bog koji šalje Mojsija da izvede njegov narod iz Egipatskog ropstva da bi sklopio s njime novi Savez na Sinaju u perspektivi ulaska u zemlju otaca. Stoga svaki savez pretpostavlja jedan izlazak i jedan ulazak: izlazak iz Egipta i ulazak u obećanu zemlju ili kako kažu proroci izlazak iz društvene nepravde, kulturalnog formalizma i grijeha i ulazak u mesijansko kraljevstvo pravde, mira i vjernosti. Isus Krist se predstavlja kao konačni savez između Boga i njegova naroda. Također i za njega taj savez se ostvaruje kroz izlazak iz smrti i ulazak u slavu Uskrsnuća. I kao što je Bog sklopio savez s Abrahamom obredom prolaza između žrtvovanih i rasječenih životinja, Sinajski savez s Mojsijem i izraelskim narodom škropljenjem krvi životinja po narodu, tako isto konačni savez između Boga i čovječanstva se ostvaruje u krvi Sina Božjega. Također i mi moramo priznati da je inicijator toga saveza Bog i s poniznošću, ali hrabro i odvažno kao i sv. Pavao apostol, moramo izvršiti svoj dio u naporima oko navještenja Evanđelja Isusa Krista, znajući dobro da je spasenje ljudi zajedničko djelo Boga Oca i nas kršćana. Mi kršćani smo po sakramentu sv. Krštenja u savezu s Bogom. Stoga svako navještenje Evanđelja kršćanima mora biti poticaj na vjernost savezu s Bogom koji smo sklopili na dan našega krštenja. Sveti Pavao apostol koji nas poziva da nasljedujemo Isusa daje nam samoga sebe za primjer vjernosti Kristovu Evanđelju. Dok svi oni koji se ponašaju drugačije, neprijatelji su Kristovi i određeni su za propast vječnu. »Jer, često sam vam govorio, a sada i plačuć govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko.« (Fil 3,18-19) Kako vidimo, sv. Pavao apostol, veoma je zabrinut za one kršćane koji su, barem tako izgleda, izbrisali uspomenu križa iz njihova života, a od kojega nam jedino dolazi spasenje. Takvi kršćani koji su uklonili spasonosni znak križa iz svojega života, zaboravili su da ne mogu nikada doći do radosti i slave Uskrsnuća ako ne prođu kao i Krist put Kalvarije. Zatim sv. Pavao nam kaže da svjetlost našeg konačnog »preobraženja« koja će zahvatiti cijelo naše tijelo, obasjava već od sada naš život u očekivanju onoga što će još doći. Tako u očekivanju tog konačnog preobraženja našega života, mi kršćani moramo iz dana u dan se preobražavati u vjeri tako da bismo se mogli što bolje pripraviti za buduću domovinu u nebu živeći već ovdje na zemlji kao građani toga Božjeg kraljevstva. »Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome.« (Fil 3,20-21) Potvrda i anticipacija ovog našeg konačnog preobraženja u Kristu nalaze se u današnjem sv. Evanđelju po Luki koje nam govori o Preobraženju Gospodinovu. Slava Isusa Krista, Sina Božjega, na gori Taboru jest samo jedan znak one potpune i konačne slave u koju će on ući kada, prošavši kroz muku, smrt i uskrsnuće, bude otišao s ove zemlje Bogu Ocu, na nebesima. U očekivanju te konačne slave Uskrsnuća, dok je još putnik na ovoj zemlji, snaga Isusova se nalazi u molitvi. Molitva je zaista taj duhovni ambijent u kojem se događa to divno i otajstveno očitovanje Božanstva u Kristu na gori Taboru. »U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.» (Lk 9,28-29) Sv. Evanđelje inzistira, dakle, na neprestanoj molitvi Isusovoj, jer je baš ta osobna, duboka i intenzivna molitva prouzrokovala »preobraženje« njegove osobe. Sve to znači da svaki čovjek koji se duboko i jako moli kao Krist, uranja se potpuno u Boga tako da iz sebe odsjeva zrakama svjetlosti koje preobražavaju ne samo njegov život, nago čak i vanjski fizički lik njegove osobe. Ovaj evanđeoski prizor iz života Isusova što nam se u ovom liturgijskom periodu stavlja na razmišljanje, označava da Korizma poprima svoje pravo značenje baš pod znakom molitve. Kršćanin koji se uputio putem korizmene pokore mora znati da je preobraženje njegova života moguće samo u gorućem svjetlu molitve. A to znači da samo od Boga nam može doći snaga da idemo prema novosti Uskrsnuća. U molitvi Isus spoznaje tko jest i što treba poduzeti pred put u Jeruzalem, gdje ga čeka nasilna smrt. U molitvi očituje i učenicima svoj pravi identitet. s Mojsijem kao donositeljem Zakona i Ilijom kao prvim prorokom po zvanju Isus razgovara o svome Izlasku, to jest o putu u Jeruzalem gdje ga je čekalo nasilno mučenje i smrt i poslije toga slava Uskrsnuća. »I gle dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazaše se u slavi i razgovarahu s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. (Lk 9,30-31)  Duccio di Buoninsegna: Preobraženje Petar i njegovi drugovi kada se probudiše oda sna vidješe preobražena Isusa u njegovoj slavi. Zato Petar reagira prijedlogom da izgradi tri kolibe kakve su se podizale o Blagdanu sjenica, jer je želio trajno zadržati tu svečanu radost, bez žrtava koje vode u slavu spasenja. Petru još nikako nije išla u glavu pomisao da bi njegov Učitelj, u čije mesijanstvo on vjeruje, mogao pretrpjeti nasilnu i sramotnu smrt. »Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: Jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.”« (Lk 9,33) Stoga sv. Luka Evanđelist, koji gleda u Isusu univerzalnog Spasitelja ljudi, ispričava Petra govoreći: »Nije znao što govori.« (Lk 9,33) Radi toga Preobraženje Gospodinovo nas uvodi još dublje u klimu Korizme, jer se tu radi o Isusovu putovanju prema Jeruzalemu gdje će se on žrtvovati za naše spasenje. Ali ta muka i smrt koju Krist mora podnijeti da bi nas otkupio od grijeha, zla i vječne smrti ne smije zamračiti u očima Apostola njegovo mesijanstvo i božansko podrijetlo. Petrova vjera u Kristovo mesijanstvo bi mogla biti poljuljana Isusovom najavom nasilne smrti. Zato sada Otac nebeski potvrđuje da je Isus zaista njegov Sin i Izabranik, jer prihvaća muku i smrt za spasenje ljudi. »Dok je on (- Petar) to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35) Petar i njegovi drugovi, svjedoci Preobraženja Kristova, dobivaju poticaj od Oca nebeskoga da slušaju Isusa, Sina njegova. Slušati Isusa znači nasljedovati ga i ostati u njegovoj blizini; s njime nositi svoj životni križ za spasenje ljudskoga roda. To je pravo značenje Korizme: ići s Isusom putem križa da bismo jednoga dana s njime kao preljubljenim Sinom Očevim mogli ući u slavu Uskrsnuća u kraljevstvu nebeskome. A da bi to postigli potrebno je da se i mi kao i Isus u svemu podložimo svetoj volji Boga Oca, u kojoj jedinoj se nalazi naše posvećenje i vječna slava. Zato vjera u Isusa Krista rasvjetljuje i preobražuje naš ljudski i kršćanski život. Sudjelovanjem u liturgiji mi se uvijek okupljamo oko Isusa našega Gospodina i molimo snagu Duha Svetoga da ga zbiljski slušamo kao preljubljenoga Sina Očeva i svojega Boga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 15,5-12. 17-18 Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14 Fil 3,17-4,1 Lk 9,28b-36 |