19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 1
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) Korizma: Oslobođenje i spasenje su dar Božji i zauzetost čovjeka »Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.« (Rim 10,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Ušli smo u liturgijski period Korizme. To je period obraćenja i pokorničke priprave u molitvi i postu za najveći blagdan naše kršćanske vjere, što je Pasha Uskrsnuća našega Gospodina Isusa Krista. Uskrsnuće Gospodnje je najvažnija svečanost naše vjere, jer taj događaj posvećuje i osmisluje sve druge svečanosti. Zato je više nego pravedno da se svi mi pripravimo na dostojan način tom blagdanu nad blagdanima kršćanstva, čisteći se od svih grijeha i ljaga, tako da bi sam Gospodin mogao ponovo uskrsnuti u nama i mi skupa s njime na jedan novi život. Radi toga Korizma je jedan liturgijski period jako strog i duboko obavezan; to je dugi »hod« čišćenja i priprave da bi mogli »dostojno sudjelovati« u punini preobražujućega »dara« Pashe, koji će nam Krist ponuditi kao najveći izražaj svoje potpune ljubavi. Biblijska čitanja što nam Liturgija nudi za razmišljanje su na poseban način prikladna da bismo shvatili smisao i orijentaciju našeg korizmenog mukotrpnog, ali radosnog hoda, prema novoj obećanoj zemlji koju zovemo kršćanska Pasha. U tom duhu ćemo sigurno i bolje shvatiti knjigu Ponovljenog Zakona, koja u sebi sadrži jednu ganutljivu ispovijest vjere što su Židovi činili prigodom žrtve zahvalnice o blagdanu Beskvasnih kruhova, odnosno prikazanjem prvih plodova obećane zemlje »kojom teče med i mlijeko«, a u koju je Bog »rukom jakom i mišicom ispruženom « konačno uveo svoj narod (usp. Pnz 26,4-10). Takvim prinosom Izraelci su priznavali da sve što imaju, uključujući i sredstva životnog uzdržavanja, dolazi im od Boga; a pogotovu zemlja u kojoj stanuju je dar Svevišnjega.  Stoga je sasvim razumljivo da kratki pregled povijesti odabranog naroda koji je izricao darovatelj u trenutku stavljanja pred oltar prvine plodova zemlje, nije ništa drugo nego bogoslužni čin priznavanja izvanredne i posebne ljubavi Božje prema svome narodu. »Moj je otac bio Aramejac, lutalac. Sišao je u Egipat i boravio ondje kao došljak, s malo čeljadi. Ondje posta narodom velikim, brojnim i moćnim« (Pnz 26,4-5). Izraz »Aramejac, lutalac« označava patrijarha Jakova, oca dvanaest izraelskih plemena. Dok termin »lutalac« ne doziva u pamet samo misao na čovjeka nomada, nego označava svakoga onoga koji ne uspijeva naći svoj životni put i osjeća se kao izgubljena ovca u pustinji. Sve to znači da na koncu dugog i teškog ropstva u Egiptu Bog daje sretan ishod svome narodu dovodeći ga u obećanu zemlju. Izrael pritisnut nevoljama ropstva, vapio je Gospodinu, Bogu svome, i On ih je oslobodio znakovima i čudesima velikim. »Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znamenjima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.« (Pnz 26,6-9) Sve je to čisti dar ljubavi Božje za koji se treba zahvaliti Gospodinu Bogu i duboko mu se pokloniti. Vjera zapravo nije ništa drugo nego molitva za pomoć upravljena Gospodinu Bogu koji nas jedini može spasiti i uvesti nas u svoje kraljevstvo. To je ono o čemu nam govori sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima gdje prepoznaje u pashalnom događaju jedini uzrok našega spasenja. »Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava.« (Rim 10,9-10) Što nas spašava jest, dakle, unutrašnja vjera u Isusa Krista, ispovijedana također javno pred zajednicom i skupa s cijelom vjerničkom zajednicom Crkve. Oslobođenje koje nam je Krist donio je mnogo veće i puno dublje u odnosu na ono što je Jahvčh izveo s Izraelom, jer je ponuđeno svim ljudima i dosiže dotle da slomi jaram smrti kao posljednjeg neprijatelja čovjeka. Ali i ovdje se traži da osjetimo tu »životnu« potrebu za spasenjem i da upravimo prema nebu naše povike za oslobođenjem. Samo tada nam može doći spasenje, jer »tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti« (Rim 10,13) Prema tome naš sami »hod« prema spasenju i moć da ga zazivamo dolaze nam od Boga. Božji darovi nisu samo obećana zemlja i Pasha, nego i uzdisaji za spasenjem i želje, čežnje i nastojanja da se to spasenje postigne. U tom pogledu je vrlo važno otkriti Korizmu kao period mukotrpne želje i vapaja za spasenjem: to je ono što Liturgija naziva »sakramentalni znak našega obraćenja«. Zato samo jaka »Riječ vjere« (usp. Rim 10,8), koju nam apostoli i Crkva propovijedaju, može pomoći na tom putu. A iznad svega sv. Evanđelje, koje nam opisuje dramatičan susret Isusa sa Sotonom, pomaže nam da najbolje shvatimo smisao Korizme kao vrijeme »kušnje i napasti« što pročišćuju duh i čine ga potpuno poslušnim volji Božjoj koja se očituje u pozivima i tajnovitim preokretima njegove Riječi. »U ono vrijeme: Isus se pun Duha Svetoga vratio s Jordana. I Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga iskušavaše đavao.« (Lk 4,1-2) Po izvještaju svetoga Luke, Sotona je iskušavao Isusa čitavo vrijeme njegova boravka u pustinji pa sve do njegove muke. »Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.« (Lk 4,13) Ta »druga prilika« je zaista vrijeme muke Kristove kada se đavao ponovo pojavljuje kao organizator Judina izdajstva, hvatanja Isusova od strane vojnika u Getsemanskom vrtu, fizičkog mučenja, suđenja i razapinjanja na križ. Zato Isus odgovara onima koji su došli da ga uhvate: »Ovo je vaš čas i vlast tame« (Lk 22,23). U svojim iskušenjima Sotona povezuje poslanje Isusovo kao »Sina Božjega« sa očitovanjem moći, svjetske slave i pozivom da prihvati ulogu ovozemaljskog Mesije pobjednika. Ta đavolska napast slijedit će neprestano Krista i uvijek će mu biti iznova predlagana od očekivanja naroda, njegovih sugrađana pa čak i od njegovih apostola. Također i pod križem će se čuti bezbožnički glas te napasti: »Članovi Velikoga vijeća rugali se: „Druge je spasio! – govorahu, - Neka spasi sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija – 'Izabranik'!”« (Lk 23,35) To je strašna napast kojom je Sotona ustao protiv Krista da ga zavede ne bi li postao drugačiji od samoga sebe i ne bi li postao Mesija onakav kakav ga ljudi žele, a ne onakav kako to od njega Bog traži. Odabrani Božji narod je u pustinji podlegao tim đavolskim napastima, iako im je Bog više puta i na više načina pokazao svoju naklonost, ljubav i brigu. Iako su Izraelci u pustinji mrmljali protiv Boga i njegova sluge Mojsija i čeznuli za egipastkim lancima, na koncu ih je Bog ipak hranio svojom manom i prepelicama. Suprotno od njih, Isus odbija napast. »Tih dana nije ništa jeo, tek kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.” Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.”« (Lk 4,24) Upravo kada su Izraelci počeli podlijegati poganskim božanstvima, Mojsije ih je opominjao da se klanjaju nikome drugome osim jedino Bogu. Isto tako Sotona napastuje Krista i potiče ga da prizna njegovo, đavolsko, vrhovništvo mimo Božjega. Isus odbija priznati ikakvo gospodstvo nad Očevim, jer za njega Božje kraljevstvo nastupa jedino poslušnošću Ocu. Mesija sam mora prije svega biti u svemu poslušan Ocu, a onda pozivati sve ljude da poslušno prihvate milosnu vladavinu Božju. »I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana, i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Isus mu odgovori: Pisano je: „Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!”« (Lk 4,5-8) Putovanje u Jeruzalem je hod u smrt po kojoj će Isus ostati vrhunski vjeran Ocu i proslavljeni Sluga – Patnik. Dok đavao traži od Isusa da postane Mesija pučke mašte koji dolazi s neba u veličanstvenom sjaju čineći izvanredna djela. Krist odbija tu napast da Boga tako iskušava i poučava sve nas da nitko ne smije tražiti od Boga čudesne intervencije da bi zadovoljio svoju radoznalost. »Povede ga (Sotona) u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.” Odgovori mu Isus: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!”« (Lk 4,9-12)  Ovo su također napasti koje uzdrmavaju i kršćane danas kao i uvijek da bi bili drugačiji nego što Krist želi da budemo i kako nam je primjerom svojega života pokazao; da bi se prilagodili očekivanjima drugih, mjesto da druge ljude podignemo da bi i oni bili onakvi kakve ih Bog želi i hoće. To je vječna napast Sotonina koji nažalost nas uspijeva zavesti, dok je od Isusa bio potpuno poražen. Sotona nije uspio zavesti Krista, jer On se potpuno vezao uz apsolutnu vjernost Riječi Božjoj koja je izražaj volje Očeve. Iza te Riječi Božje na koju se neprestano poziva Isus, stoji svemogući i svevišnji Bog koji zahtjeva da se samo njemu klanjamo i njemu jedinome služimo. To je pouka za sve nas koju nam Isus u ovo vrijeme Korizme upućuje: nije dovoljno samo slušati Riječ Božju, nego je potrebno urediti naš život prema njezinim zahtjevima da bi se i u nama i s nama mogao ostvariti autentičan plan Božjeg spasenja. U tome nam je uzor Isus Krist, naš Gospodin Bog, koji se u pustinji postom i molitvom sprema za svoje mesijansko djelovanje. Jedino na taj način i mi možemo po primjeru na Krista, pobijediti uvijek pojavljujuću napast za ugodnim kršćanstvom, koje se više sviđa ljudima nego Bogu (usp. Gal 1,10). Dok se po pozivu Crkve u korizmi pripravljamo za blagdan Uskrsa, nastojmo s Isusom biti poslušni Ocu i odbacimo sve ono što izgleda izvanjska parada i što u našem ljudskom i vjerničkom životu vrijeđa Boga i protivi se njegovoj svetoj volji. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 26,4-10 Ps 91 (90) 1-2. 10-11. 12-13. 14-15 Rim 10,8-13 Lk 4,1-13 |