20.09.2010., ponedjeljak
GODINA C - 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2
|
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C) OTKUPLJENJE JE BLIZU »Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje.« (Lk 21,28)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas počinje liturgijska godina; period Došašća koje označava iščekivanje, pripravu, želju i nadu dolaska na svijet, u okviru odabranog Božjeg naroda i sveopćeg plana spasenja čovječanstva, Onoga prema kojemu su kroz stoljeća u životnim tegobama upereni vapaji ljudi za spasenjem, za Kraljem pobjednikom koji će uspostaviti pravdu i mir na zemlji. Došašće je, dakle, vrijeme iščekivanja dolaska Kristova, kojega je, ne samo Izrael, već cijelo čovječanstvo tisućljećima očekivalo i dan danas očekuje. Povijest Isusa Krista, Sina Božjega i Sina Marije iz Nazareta ne iscrpljuje se u prostoru i vremenu u kojem je On »postavio svoj šator među nama« (usp. Iv 1,14), nego se nastavlja u iskustvu uvijek novom koje ljudi svih vremena budu imali o njemu sve do njegova konačnog dolaska u slavi na svijet. Zato to iščekivanje spasenja nije završeno ni za nas, već nas potiče da idemo što bliže prema onome što mora još sazrijevati u nama, u povijesti, u svijetu i u Crkvi. Kršćanin živi svoje »došašće« uvijek, jer Krist »dolazi« u svakom trenutku našega života i trebamo biti uvijek dobro spremni da bi ga prihvatili. Riječ Božja koju smo slušali u današnjim biblijskim čitanjima govori nam upravo o tome kako trebamo biti u svakome času našega života budni i dobro pripravni u očekivanju Gospodina koji dolazi. Tako dolazak Mesije prorok Jeremija gleda kao čin vjernosti Božje svojim obećanjima Davidu, usprkos izdajstvu »kuće Judine i naroda Izraelova« kažnjena progonstvom. Bog će ponovo sagraditi razrušenu kuću Davidovu. Taj događaj će donijeti mir Judeji i Jeruzalem će primiti isto ime svojega Spasitelja: »Gospodin – Pravda naša!« (Jer 33,16), odnosno Gospodin naš spasenje.  Rembrandt: Prorok Jeremija Bog koji je vjeran svojim obećanjima, ispunit će ono što je rekao Davidu preko usta proroka Natana, da će mu dati potomka koji će zauvijek sjediti na njegovu prijestolju. »U one dane i u vrijeme ono učinit ću da nikne Davidu izdanak pravedni; on će činiti pravo i pravicu u zemlji.« (Jer 33,15) Taj budući potomak Davidov usko je povezan sa sudbinom svoga naroda. Ako će u te daleke dane »Judeja« »biti spašena« i »Jeruzalem« »živjeti spokojno«, to će sve biti zasluga Mesije. On će donijeti duhovno o materijalno dobro svome narodu, jer će činiti pravo i pravdu na zemlji. Kako se vidi iz riječi proroka Jeremije, Mesija je Onaj koga još očekuje cijelo čovječanstvo. Krist je povijesno došao na ovu zemlju prije otprilike dvije tisuće godina, ali njegova misija (poslanje) do uspostavi »pravdu i mir«, da sjedini ljude i narode međusobno, da ljude ozdravi i oslobodi od bolesti i zala duha i tijela još se treba ispuniti, kako vidimo gledajući u nama i oko nas. Zato je sasvim jasno da je mesijansko iščekivanje, odnosno »Došašće«, bitna dimenzija našeg ljudskoga bića, a ne samo kršćanskog. Ali tu se ne radi o nekom praznom i lažnom mesijanskom očekivanju koje se ograničava samo na ovozemaljske horizonte kao što to navješćuju materijalističke i ateističke ideologije koje praktički ubijaju svaku nadu u čovjeku. Kršćansko očekivanje Mesije se ostvaruje u Isusu iz Nazareta koji je obećao ljudima potpuno oslobođenje pa čak i od smrti koja uništava naše tijelo. I ljudi našega vremena se sve više uvjeravaju da jedini Mesija koji im može pomoći u svim njihovim nevoljama jest Isus Krist kao izražaj najveće ljubavi i darivanja u službi svakog čovjeka. Također današnje sv. Evanđelje po Luki pobuđuje to iščekivanje u srcu kršćana: iščekivanje koje ide dalje od Božića i zaustavlja se na konačnom povratku Kristovu koji će doći da nagradi vjernost svojih slugu i da proslavi svoju pobjedu nad svim silama zla, unutar čovjeka i oko njega u svijetu. Tada će se pokrenuti nebo i zemlja i svi »će ugledati Sina čovječjega gdje dolazi u oblaku s moću i slavom silnom« (Lk 21,27). To će biti dan straha i tjeskobe jer će biti veliki znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. U taj čas će se sile nebeske poljuljati, a na zemlji će ljudi umirati od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu zato što će bezizlazna tjeskoba obuzeti narode zbog huke mora i valovlja. Poslije tih događaja stari svijet će propasti i više ga neće biti i mjesto njega nastupit će novi svijet u kojem će slava Božja i Kristova biti potpuna u svakome stvorenju jer neće biti zapriječena snagama grijeha i zla. Stoga sve želje i očekivanja kršćana i vjernika Kristovih trebaju biti upravljena prema tome »novom svijetu« oslobođenom ropstva grijeha i zla. Radi toga nam Krist i govori: »Kada se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje« (Lk 21,28). Ali taj novi svijet, iako s jedne strane je stvaranje i dar Božji, s druge je ipak plod ljudske suradnje u tom smislu što ga čovjek pripravlja i anticipira svetošću svojega života i u duhu očekivanja i budnosti. Zato nas Isus poziva na budnost i molitvu da bi mogli umaći svemu onome što se ima zbiti na ovom svijetu i upozorava nas: »Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, te vas iznenada ne zatekne onaj Dan, jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.« (Lk 21,34-35) Ne smijemo, dakle, dopustiti da nas svakidašnji životni problemi i brige vežu ropski za ovu zemlju, nego moramo ići prema kraljevstvu Božjem slobodna srca i pameti i puni ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Istina je da će onaj strašni Dan suda Božjega »kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji«, ali iznenađenje će zadesiti samo one koji nisu spremni »stati pred Sina čovječjega« (Lk 21,36). Za one koji Krista budu ljubili, služili mu, željeli ga i očekivali, taj Dan će za njih biti najljepši događaj života i najljepši susret ljubavi i slave koji će nagraditi i okruniti bezbrojne susrete ljubavi s Isusom u njihovu životu. Zato budnost i molitva imaju veliku važnost u životu svakoga kršćanina, jer ga stavljaju u neprestani kontakt ljubavi s Gospodinom koji dolazi.  Sve to naravno obuhvaća i preobražava čitav naš život i naše moralno ponašanje koje mora održavati to naše stalno sjedinjenje u ljubavi s Kristom. To je baš ono što nam preporučuje sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Solunjanima gdje on upaja u jednu (krasnu) divnu harmoniju različita došašća Kristova: ono prvo koje stoji iza nas i koje mora ispuniti značenjem i vjernošću našu sadašnjost; i ono konačno koje još treba doći i za koje se mi moramo pripraviti u pravednosti i svetosti svakidašnjeg života u kojem se moraju očitovati znaci Kristove prisutnosti, osobito u djelima ljubavi. »Braćo! Dao vam Gospodin, te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama; učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa i svih svetih njegovih s njime.« (1 Sol 3,12) Pravi kršćanin je, dakle, onaj koji u svakom času svojega života prihvaća s ljubavlju neizmjerne posjete svojega Gospodina: one jučerašnje, ove današnje i one još ljepše sutrašnje. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 33,14-16 Ps 25 (24) 1 Sol 3,12-4,2 Lk 21,25-28. 34-36 |