23.09.2010., četvrtak
GODINA B - 32. NEDJELJA KROZ GODINU
|
TRIDESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) LJUBAV I DARIVANJE »Svi oni zapravo ubaciše od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna poruka riječi Božje današnjeg bogoslužja jest poruka ljubavi koja se izražava u darivanju. Zaista, u centru današnje Liturgije nalaze se dvije ponizne žene, odnosne siromašne udovice, koje se nalaze u najtežim životnim situacijama bijede, ali posjeduju neizmjerno bogatstvo povjerenja u Boga i širokogrudnosti prema bližnjemu. Može se s punim pravom reći da duhovno bogatstvo njihove nutrine nadilazi vanjsko siromaštvo materijalnih dobara njihova bijednoga života. Tako siromašna udovica iz Sarefta i sirota udovica iz Jeruzalema koja daje sve što ima, stavljajući u »riznicu hrama«, postale su emblematične figure pravog stava i ponašanja svakoga vjernika pred Bogom, jer jedino bogatstvo koje pred Gospodinom vrijedi jest spremnost odreći se svega iz ljubavi prema njemu na dobrobit bližnjega. Darivanje je bogatstvo, privrženost novcu je prava bijeda i siromašvo. Zato gostoprimstvo prve udovice Bog je odmah nadario »čudom umnažanja brašna i ulja« što je prorok Ilija učinio, a ponizni dar druge zaslužio je pohvalu Isusa Krista, Sina Božjega, kojoj u Evanđelju nema jednake. Njihova ljubav i darežljivost su još veće i zaslužnije pred Bogom ako se usporede sa držanjem bogataša koji žive u raskošnom bogatstvu i koji trče uvijek za prvim mjestima, prezirući siromašne i iskorištavajući sirotinju.  Prorok Ilija i udovica iz Sarefta Prvo čitanje iz Knjige o Kraljevima, opisuje nam, dakle, susret proroka Ilije s udovicom iz Sarefte, u pokrajini Sidone, u vrijeme velike višegodišnje suše koju je Bog poslao da bi kaznio zločinstva bezbožnog kralja Ahaba i njegova otpadničkog naroda. U tim događajima ponajprije je opisana skrb Božja za svoga slugu Iliju kojega Bog, da bi mu u vrijeme suše i gladi omogućio preživjeti, šalje na potok Kerit gdje će ga priroda pojiti a gavran hraniti, zatim u tuđinu i to k sirotoj udovici koja ni sama ništa nema. U tom stanju gladi i neimaštine može se još bolje vidjeti herojična vjera te siromašne udovice koja sluša na zahtjev proroka Ilije i udovoljava njegovoj molbi. »U one dane: Ustade Ilija prorok i krenu u Sareftu. Kad je stigao do gradskih vrata, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: „Donesi mi malo vode u vrču, da pijem!” Kad je pošla da donese, on viknu za njom i reče joj: „Donesi mi i malo kruha u ruci!”« (1 Kr 17,10-11) Ilija svojim zahtjevima dovodi situaciju te siromašne žene gotovo do apsurda: najprije moli malo vode, pa onda i kruha, te konačno zahtjeva da bude prvi pogošćen pa makar to sirotu udovicu i njezina sina lišilo i posljednjeg zalogaja. To je isto kao i tražiti od onoga koji umire da nam da i svoj posljednji uzdisaj. Zato ona iznoseći iskreno svoju situaciju bijede i nevolje, odgovara proroku Iliji da nema pečena kruha, već samo prgršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču i to će pripremiti sebi i svome sinu da pojedu i umru. Ali prorok Ilija inzistira u svome zahtjevu i garantira siromašnoj udovici da će joj Bog dati sve što je potrebno da bi preživjela te joj reče: »Ništa se ne boj! Idi i uradi kako si rekla: samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.« (1 Kr 17,13-14). Žena povjerova na riječi prorokove, od srca dade sve što je imala i za uzvrat od Boga primi mnogo više od onoga što je darovala. »Ode ona i učini kako je rekao Ilija: i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin.« (1 Kr 17,15) Širokogrudnost srca i vjera u prorokovu riječ potakli su udovicu iz Sarefte na djelo ljubavi prema bližnjemu tako herojično da je stavila u rizik sam svoj život i život svojega sina. Stoga kao nagradu od Boga prima svoj dar nazad umnožen mnogostruko. Zaista »brašno se iz ćupa nije potrošilo, i u vrču nije nestalo ulja, po riječi svoga sluge Ilije« (1 Kr 17,16). Istu radikalnost ljubavi i darivanja vidio je Isus u udovici iz današnjeg Evanđelja po Marku. Evanđeoski prizor milostinje što ju je sirota udovica iz Jeruzalema ostavila u »riznicu hrama« je usko povezan s oštrom Isusovom kritikom »pismoznanaca« koji »proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava.« (Mk 12,38-39). Stoga Krist i opominje na opasnost od takve kategorije ljudi, odnosno na profesionalne navjestitelje i poznavatelje Božje riječi kao što su bili farizeji i pismoznanci i to ne zato što bi oni naviještali krivi nauk, nego zato što su životom negirali ono što su ustima izgovarali. Svojom rječitom pobožnošću oni su sticali javne počasti kod jednostavnih ljudi i bogatili se na račun sirotinje. »Kuće udovičke« bile su za to vrlo prikladne jer nevolja udovice bila je u tome što nije imala muškarca koji bi je zaštitio i kao žena nije imala pravo na tužbu pred sudom. Stoga će te pismoznance i farizeje kaže Isus – stići »to oštrija osuda!« (Mk 12,40) Posve je suprotna pobožnost »udovice« u odnosu na tu »lažnu i punu hipokrizije« pobožnost »pismoznanaca«. Ona se razlikuje i od pobožnosti »bogataša« koji u hramsku riznicu bacaju »mnogo«, ali od svojega suviška«. Dok »sirota udovica« nije dala tek nešto, a pogotovu ne od svojega suviška, nego je ona »od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak« (Mk 12,44). Ona je Bogu darovala samu sebe i tom svojom milostinjom mu je htjela samo iskazati svoju ljubav i štovanje.  Bogataši kao obično imaju puno novca i daju mnogo da bi se isticali pred drugima i da bi bili pohvaljeni i počašćeni, a ne iz ljubavi prema Bogu. U odnosu na njih »siromašna udovica« je dala sasvim malo, tek »dva novčića«. Ali Isus, Sin Božji, koji gleda u nutrinu ljudskih srdaca i duša, a ne u vanjštinu čina, dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.« (Mk 12,43) Širokogrudno geslo kojim je »sirota udovica« ubacila svoja dva novčića u hramsku riznicu bilo je geslo njezine molitve, vjere i ljubavi. Milostinja je bila neznatna, ali je dar bio potpun, tim više što ga je u skrovitosti svoga srca dala da je nitko ni primjetio nije doli Krist, Sin onoga istoga Boga kojemu se ona u ljubavi i istini klanjala. Tako ta sirota udovica postaje simbol svih pravih vjernika koji se Bogu predaju u ljubavi i povjeravaju bez ikakvih pridržaja; predstavnica Jahvinih siromaha, odnosno onih koji Bogu mogu dati samo same sebe jer im vjera prožimlje sav njihov život. Isus Krist, koji je s divljenjem promatrao tu sirotu udovicu i pohvalio njezin dar, ne mjeri ljudske čine našim metrom koji se zaustavlja na vanjštini, nego metrom srca, odnosno unutrašnje vrijednosti ljudske osobe. On ne mjeri po ciframa ono što smo dali već po ljubavi s kojom smo to darovali. Ali sve to ne znači da nije potrebno pridonositi i za materijalne potrebe Crkve i njezinih zdanja, nego to da naši darovi moraju biti izražaj potpunog darivanja nas samih u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Prava Crkva Božja se gradi od darovanih ljudi, a ne od darovana novca, kako god on bio potreban. Bog ne traži od nas ono što »imamo« već ono što mi »jesmo« u našoj stvarnosti i iskrenosti. Siromašna udovica iz Jeruzalema mu je darovala srce i život, a bogataši samo od »svoga suviška«, odnosno pretekle mrvice njihova bogatstva kojeg su možda postigli proždirući »kuće udovičke«. Darovati kao sirota udovica jest darovati kako Bog čini koji nam nije dao od svoga suviška već sami svoj božanski život.  Tissot: Udovičin novčić Isus Krist, Sin Božji, nije bogataš koji je došao kao turista da posjeti nerazvijenu zemlju čovječanstva, nego naš brat koji je za nas postao siromašan da bi svojim bogatstvom obogatio naše siromaštvo. On uistinu, iako je Bog, učinio se čovjekom iz ljubavi prema nama i žrtvovao je svoj život za naše spasenje. Radi toga se on u punini vremena, kako kaže poslanica Hebrejima, među nama pojavio »da grijeh dokine žrtvom svojom. I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese, da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – i bez grijeha - ukazati onima koji ga očekuju sebi na spasenje« (Heb 9,26 b-28). Prvi dolazak Kristov na ovu zemlju u ljudskom tijelu je zbog grijeha svijeta, dok drugi dolazak pokazat će njegovu konačnu pobjedu nad grijehom i donijet će spasenje svima onima koji su ga znali očekivati u ljubavi i u potpunom darivanju sama sebe Bogu i bližnjemu baš onako kao dvije siromašne udovice današnjeg bogoslužja (Liturgije). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 17,10-16 Ps 146 (145) Heb 9,24-28 Mk 12,38-44 |