23.09.2010., četvrtak
GODINA B - 30. NEDJELJA KROZ GODINU
|
TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) SVJETLOST VJERE: POBUĐUJE NADU I OTVARA OČI »„Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U suvremenom svijetu postoje mnogi problemi, krize i strahovi. Ljudi strepe zbog opasnosti zagađenja čovjekove okoline što ugrožava sam život; od rastuće napetosti i mržnje među narodima i pred atomskim ratom. Temelj svim tim nesrećama ljudskoga društva jest kriza vjere koja, s jedne strane, izrasta iz osjećaja čovjekove nadmoći nad prirodom, kao da Bog više ljudima nije potreban; a s druge strane, iz osjećaja nemoći nad tolikim zlom što nas okružuje kao da nam ni Bog više ne može pomoći. Mnogima se čini da je Bog odsutan od naše povijesti, da šuti i ne mari za naše nevolje i tako u nevjeri upadaju u teško beznađe. Dok nas riječ Božja koju slušamo u (bogoslužju) liturgiji neprestano poziva na obraćenje, odnosno na povratak k Bogu. Samo u Bogu možemo ponovo naći radost života koju smo izgubili svojim grijesima jer je On milosrdni Otac koji s ljubavlju očekuje povratak svoje djece. Odatle proizlazi osjećaj divljenja i veselja što obuhvaća proroka Jeremiju kada naviješćuje povratak svoga naroda iz babilonskog ropstva. Prorokova se usta otvaraju na osmijeh kada vidi gdje Bog spašava narod njegov i to ostatak naroda koji Jahve sabire kao predmet svoje ljubavi da bi nastavio povijest spasenja. »Ovo govori Gospodin: „Kličite od radosti Jakovu, podvikujte prvaku naroda! Objavljujte, uznosite, navješćujte: Gospodin spasi narod svoj. Ostatak Izraelov! Evo, ja ih vodim iz zemlje sjeverne, skupljam ih s krajeva zemlje: s njima su slijepi i hromi, trudnice i rodilje – vraća se velika zajednica.”« (Jer 31,7-8)  Eustache Le Sueur: Isus liječi Bartimeja To je znak ljubavi i dobronaklonosti Božje prema svome narodu, jer Jahve je »otac Izraelu« i »Efrajim« je njegov »prvenac« (usp Jer 31,9). Kao što je Bog za kaznu doveo propast i neprijatelja da rasprši njegov narod na sve strane svijeta, tako sada taj narod dovodi sa sjevera i skuplja ga u »jedno« sa svih krajeva zemlje. Ovo »čudo« oslobođenja Izraela od babilonskog ropstva je slika i znak oslobođenja cijelog čovječanstva iz ropstva Sotone i grijeha, koje je ostvario Isus Krist, Sin Božji. Isus Krist je zapravo onaj koji zove sve ljude: jake i slabe, zdrave i bolesne, sakate, slijepe i gluhe na veliki povratak k Bogu zato što ih želi ispuniti utjehom, radošću i mirom. Ali je nadasve pozvana Crkva da posred svijeta, u njegovim tjeskobama, nevoljama i mukama, bude glasnica vjere i nade na Bogu utemeljene. U toj perspektivi Božjih spasiteljskih zahvata u našu vlastitu povijest i u povijest našega vremena, Crkva mora uvijek imati uperen svoj pogled prema Kristu kao Velikom Svećeniku. Kao Veliki Svećenik Isus je i posrednik između Boga i ljudi jer sudjeluje i u Očevu božanstvu i u našem čovještvu. A budući da je On pravi Bog i pravi čovjek, stoga po svojoj vlastitoj egzistencciji posreduje između Boga i ljudi i ponovo spaja i izmiruje Boga i čovjeka, Boga i cio ljudski rod. Isus Krist upravo kao Sin Božji podobniji je no itko da bude zastupnik između Boga i ljudi. Zato ga je Bog i učinio »svećenikom dovijeka«, odnosno našim posrednikom i zagovornikom, jer je On bio jedan od nas i u svemu nama sličan kao »Sin čovječji«, osim u grijehu. On razumije i iskustveno pozna svu našu slabost, svu našu bijedu, zato je kao Veliki svećenik sućutan i samilostan prema nama. Takvi trebamo biti i mi kršćani sa ljudima našega vremena i u svijetu u kojem živimo. I mi smo pozvani da skupa s Kristom svoje vlastito trpljenje i trpljenje svih ljudi prinosimo kao »žrtvu okajnicu« Bogu za spasenje svijeta. Moramo zazivati na se i na čitav svijet Božje milosrđe i Božje spasenje. Ako tako budemo činili, postat ćemo blagovjesnici i donositelji nade u nova i bolja vremena za Crkvu i čovječanstvo. »Tako i Krist ne proslavi sam sebe postavši veliki svećenik, nego ga proslavi Onaj koji mu reče: Ti si Sin moj, danas te rodih.« (Heb 5,5) Molimo Gospodina da nam da svjetlost vjere koja će pobuditi u nama tu nadu i otvoriti nam oči kao slijepom prosjaku Bartimeju da progledamo i shvatimo Kristovo Evanđelje kao pouku i poticaj za sebe i da hrabro i ustrajno preuzmemo svoj udio u njegovou spasiteljskom ozdraviteljskom djelovanju u svijetu. Stoga »čudo« ozdravljenja slijepog Bartimeja označuje »svjetlost« vjere koju svi moramo uvijek od početka tražiti od Gospodina Isusa. To je dar Božji koji nam dolazi »odozgo« i koji mi ne možemo dati sami sebi i bez kojega ćemo uvijek hodati u tami života.  Morgan Weistling: Ozdravljenje slijepca Prema tome »slijepac iz Jerihona« predstavlja čovjeka, svakoga od nas, na putu vjere. On ne vidi Isusa, osjeća samo prisutnost Gospodinovu u svemu onome što se oko njega događa i odmah izražava svoju vjeru stavljajući se potpuno u spasonosne ruke Božje. »Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47) Ovome otvaranju Bogu »slijepca« Bartimeja odmah se suprostavio svijet koji ga je okruživao. Ali on se nije dao smesti već je još hrabrije i sa sve jačom vjerom otvarao dušu i srce svoje Bogo-čovjeku Isusu Kristu. »Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!”« (Mk 10,48) To je ta unutrašnja »svjetlost vjere«, koja samo od Boga dolazi, što je »otvorila oči« siromašnome slijepcu da prihvati (misterij) otajstvo Krista i da ga i drugima označi kao svojega Spasitelja. I kad se Krist zaustavio, zanimao se za njega i pozvao ga, on odmah »baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu« (Mk 10,50). I nije ostao razočaran u svojoj nadi. Zadivljen tolikom vjerom toga »bijednoga« čovjeka »Isus ga upita: „Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!” i odmah progleda i uputi se za njim.« (Mk 10,51-52). Vjera je, dakle, otvorila oči slijepcu i dala mu snage da pođe za Kristom. To je znak svima nama da samo vjerom u Isusa Krista, Sina Božjega, se postiže spasenje. Svi smo pozvani da »slijedimo« Gospodina baš tim istim putem vjere kao Bartimej, ozdravljeni slijepac iz Jerihona. Tako ujedinjeni s Isusom i vođeni svjetlom vjere na putu njegove »žrtve križa« ozdravit ćemo mi sami od svakoga grijeha i zla i postići ćemo vječno spasenje sebi i drugim ljudima. To je poruka današnje (misijske) nedjelje svima nama da slijedimo »raspetoga« Krista, našeg »Velikog Svećenika«, kao njegova i naša majka Marija, putem križa. Zato nam je potrebna velika svjetlost vjere da bi mogli ići sa Isusom putem potpunog »žrtvovanja« našeg života za spasenje ljudi i svijeta. Kao Marija »Marija, majka Isusova, - kaže papa Ivan Pavao II. – prva povjerova u svoga Sina i bi proglašena blaženom po svojoj vjeri (usp. Lk 1,45). Njezin je život bio put i hodočašće vjere u Krista, kojom je ona pretekla učenike i uvijek pretječe Crkvu (usp. Redemptoris Mater, 6,26). Stoga, gdje god Crkva misionarski djeluje među narodima, Marija je prisutna: prisutna je kao Majka koja surađuje u preporođenju i odgajanju vjernika (usp. LG 63); prisutna je kao „Zvijezda evangelizacije”, kako je to ustvrdio... Pavao VI. (usp. Evangelii nuntiandi, 82), da vodi i ojačava glasnike Radosne vijesti, te da podržava u vjeri nove kršćanske zajednice, koje su nikle misionarskim navješćivanjem, snagom Riječi i milošću Duha Svetoga. (...) Crkva u svom pozivu i blagovjesničkoj brizi, uzima za primjer i poticaj Mariju, prvu evangeliziranu (usp. Lk 1,26-38) i prvu blagovjesnicu (usp. Lk 1,39-56). Ona je s vjerom prihvatila Radosnu vijest spasenja, i pretvorila je u navještaj, pjesmu, proroštvo. Ona je dala svim ljudima bolje duhovno usmjerenje od svih usmjerenja koje su oni ikada primili: „Što vam god zapovijedi, učinite!” (Iv 2,5). U Marijinoj školi Crkva uči kako će se posvetiti misiji.« (Iz: „Poruka pape Ivana Pavla II. za svjetski misijski dan 23. 10. 1988.; Službeni Vjesnik, nadbiskupije zagrebačke, br. 5. 1988., str. 107) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 31,7-9 Ps 126 (125) Heb 5,1-6 Mk 10,46-52 |