23.09.2010., četvrtak
GODINA B - 27. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) BRAČNA LJUBAV I OBITELJ »Što dakle Bog združi, čovjek nek ne rastavlja.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Ljubav je apsolutno potrebna za izgradnju svake ljudske i crkvene zajednice, a pogotovu za izgradnju obitelji. Ljubav ima svoj početak u Bogu i od Boga proizlazi. Čovjek, stvoren od Boga, ne ostvaruje smisao svojega života samo u gospodarenju nad mrtvom materijom i nad ostalim nerazumnim Božjim stvorenjima već nosi u sebi potrebu susreta s jednim bićem koje je sposobno da uđe u zajedništvo ljubavi s njime. Zato čovjek u ženi otkriva drugu sliku samoga sebe. Tajna veličine čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju ne sastoji se u mužu i ženi odvojeno, nego u zajedništvu njihovih osoba do potpunog i plodonosnog sjedinjenja u uzajamnom dijalogu ljubavi. Stoga spolno određenje muškarca i žene kao i cijelo njihovo ljudsko biće trebaju se shvatiti kao prisutnost, prepoznavanje, dar i prihvaćanje jedno drugoga.  Ta istovrsnost muškarca i žene, a u isto vrijeme duboka raznolikost, sačinjavaju njihovu privlačnost i pripadnost jednoga drugome. I ta njihova uzajamnost i upućenost jednog na drugo jača je od krvne srodnosti pa čak i od ljubavi prema ocu i majci. Tako ženidbena ljubav i bračni život ulaze u vrhunski plan Boga Stvoritelja. Zato »reče Gospodin Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.”« (Post 2,18). I kad Gospodin Bog, kako smo to čuli iz Knjige Postanka, napravi ženu od »rebra« što ga je uzeo od čovjeka te mu je predstavi kao svadbeni dar, čovjek pun radosti reče: »Odjednom, evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!« (Post 2,23) Istom u ženi, dakle, čovjek otkriva svoj par, biće sebi blisko, svoj drugi »ja«. Kao što je »rebro« dio čovječjeg tijela, tako i žena, iako različita od čovjeka, preodređena je da skupa s njime sačinjava »jedno tijelo«. Zato naravna snaga ljubavi koja veže muža i ženu jača je od one koja veže djecu s njihovim roditeljima. »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.« (Post 2,24) Prema tome Bog je u početku naumio da jedinstvo između muža i žene bude čvrsto. On ih je stvorio kao bića koja se uzajamno nadopunjuju i koja zajedno tvore jedan život. Njihova uzajamna ljubav jest osobni dar koji treba prožimati sav njihov život. Radi toga sreća muškarca se nalazi u njegovoj dobroj ženi, a njihova zajednička sreća u njihovoj djeci. Obitelj, koju je Bog ustanovio radi čovjekove sreće, često je podijeljena grijesima svojih članova. Zato Isus, nastupajući kao Učitelj sa svim autoritetom većim od Mojsija, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja. Mojsijevo »dopuštenje« rastave braka tumači kao nužno zlo, koje se, bez sumnje, protivi prvotnom Božjem naumu o ženidbenoj ljubavi. Stoga čitavo pitanje o braku i ženidbi rješava ne polazeći od Mojsija nego od Boga Stvoritelja. Zato Isus farizejima, koji su ga htjeli iskušati o pravovjernosti njegove nauke o bračnoj ljubavi, odgovori: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on [Mojsije] tu zapovijed. Ali na početku stvaranja Bog ih stvori muško i žensko. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!« (Mk 10,5-9) Isus, dakle, uzima u zaštitu ljudsku ljubav i svodi je na božanska utemeljenja i na prvotnu Božju zamsao. Zaštićuje ženu od samovolje muževe i muža od ženine nevjere. On vraća ženi jednako dostojanstvo kao što ga ima muž. U braku su oni jednakih prava i jednakih dužnosti. Za oboje vrijedi isti zakon vjernosti. Uzajamna pripadnost muža i žene temelji se na stvoriteljskoj volji Božjoj i nema ljudske vlasti koja se u to smije mješati. »Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mk 10,9) Na taj način Krist potvrđuje nerazriješivost braka jer u njemu se jedna osoba potpuno daruje drugoj u ljubavi. Muž i žena sjedinjeni skupa u ljubavi ostvaruju božansku moć stvaranja života. Stoga ljudska »spolnost« ima veliku vrijednost i dostojanstvo jer putem njezine pravilne upotrebe prolazi misterij (otajstvo) ljubavi i života. Zato Isus, dok potvrđuje prvotni Božji naum o braku, pokazuje također i put kojim bračni drugovi trebaju ići da bi ga ostvarili, a to je put »obraćenja« srca. Samo »novi« ljudi mogu »obnoviti« smisao i vrijednost braka. Krist ulijeva u ljudska srca tu sposobnost da se u braku ljube jedinstvenom, vjernom i nerazrješivom ljubavlju. Radi toga je Isus tu ljudsku ljubav uzdigao na dostojanstvo »sakramenta« u kršćanskom braku u kojem Bog čisti i posvećuje bračni par svojom božanskom ljubavlju. Isus je tako označio dvije temeljne dimenzije kršćanskog braka: jedinstvo jednog muža i jedne žene sve do smrti u ljubavi i nerazriješivost, odnosno uzajamna vjernost do groba. Krist osuđuje svaku rastavu braka jer se tu više ne radi o ljubavi već o egoizmu, preljubu i izdajstvu. Zato u kući kad ga učenici ponovo o tome ispitivahu, reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.« (Mk 10,11-12) Zaključni prizor »dječice« što su donosili Isusu da ih dotakne i blagoslovi potiče nas na razmišljanje o trećem svojstvu braka, a to je plodnost. Najljepše cvijeće bračne ljubavi jesu djeca. Kako je bolno vidjeti samo po jedno dijete u brakovima naših kršćanskih obitelji. To dijete je već jadni osuđeni samotnjak, samo na se usmjereno biće koje će se teško moći razviti u zrela čovjeka, otvorena za drugoga. Neplodni brakovi uzrok su novih neplodnih i neskladnih brakova. A zatim vrlo često prve žrtve neskladnih i rastavljenih brakova su baš djeca koju Isus najviše ljubi. Djeca su najsličnija Isusu baš zbog njihove jednostavnosti i nevinosti i radi toga su Simbol svakog pravog vjernika koji traži »kraljevstvo Božje« u poniznosti i u potpunom pouzdanju u svemogućnost Riječi Božje. Zato Isus reče apostolima, a to isto govori svima nama: »„Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.« (Mk 10,14-16)  U pravim kršćanskim i nerazriješivim brakovima Krist osigurava djeci trajnu i postojanu ljubav i slogu roditelja. Sam naš Gospodin Isus Krist, iako je pravi Bog, postao je za nas dijete u jednoj »običnoj i normalnoj« ljudskoj obitelji da u svemu bude jednak nama, osim u grijehu, i da pokaže našim kršćanskim roditeljima da su djeca najveći dar i blagoslov Božji. A budući da je i On živio na ovoj zemlji, borio se i za nas trpio sve do svoje smrti na križu, u stanju je da nas razumije u našim životnim nevoljama i da nam pomogne svojom ljubavlju i svojom milošću. Svima nama je dobro poznato da svako cvijeće obiteljske ljubavi: ljubav muža i žene, roditelja i djece raste na trnovoj grančici križa, zato je Krist uvijek s nama i uz nas da nas svojom ljubavlju hrabri i svojom milošću posvećuje. »Ta i posvetitelj i posvećeni od jednoga su! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom.« (Heb 2,11) Isus je naš brat i po njemu smo mi svi djeca Božja jer je i nama kao i njemu jedan te isti Bog i Otac. I zato ako i mi budemo nasljedovali sebedarnu ljubav Krista raspetoga u svim svojim odnosima, brak i obitelj donijet će plodove sreće i radosti svima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 2,18-24 Ps 128 (127) Heb 2,9-11 Mk 10,2-16 (ili 10,2-12) |