25.09.2010., subota
GODINA B - 15. NEDJELJA KROZ GODINU
|
PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) POSLANJE I PROROČKA SLUŽBA U CRKVI »Tada pozva Isus k sebi dvanaestoricu pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.”« (Mk 6,7.10-13) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja ne poznaje ljudske diktate. Nitko nema vlasti da je ograniči. Bog nikada nije prestajao slati svome narodu proroke pa ni onda kada se proročko djelovanje moglo protumačiti kao protudržavno, pogotovu kada sadrži Božju kritiku ljudskih ponašanja.  Prorok Amos Tako poslanje proroka Amosa nailazi na veliki otpor kod vlastodržaca u narodu. U to vrijeme kraljevstvo bijaše razdijeljeno, na judejsko i izraelsko. Prorok Amos bijaše iz Judeje. Ali Bog je poslao Amosa da prorokuje u Izraelu, dakle, na tuđem političkom području. I još k tome mu je naredio da oštro šiba društvene nepravde i nasilja u narodu. Izraelski kralj Jeroboam i Amasja svećenik (betelski) kraljevskog svetišta u Betelu htjedoše mu zabraniti da prorpovijeda u njihovoj zemlji. No prorok poznaje samo Božje poslanje. Ni najmanje se ne plaši protuslovlja, jer za njim stoji punomoć Boga koji ga šalje. Zbog neslaganja s vjerskom hijerarhijom Amos je istjeran iz svetišta u Betelu. Ali on jasno i otvoreno očituje svijest o svome proročkom poslanju. »Nisam bio prorok ni proročki sin – odgovori Amos Amasji – bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve (Gospodin) mi reče: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.”« (Amos 7,14-15). Nepredviđeno od Boga odabran, vjeran svome poslanju, Amos je slika Krista i svih onih koji su morali radi Isusa i njegova Evanđelja doživjeti razna progonstva. Bog u Kristu želi nanovo pridignuti svako stvorenje ranjeno grijehom. On za ostvarenje toga nauma ljubavi traži i čovjekovu suradnju. Zove one koje hoće i od njih traži vjeru i nenavezanostima dobra ovoga svijeta kako bi njihov rad među ljudima bio slobodan i djelotvoran. Na taj način Bog nas uvodi u svoj plan spasenja. U ostvarenju toga plana zaposlena su sveta Trojica: Otac, Sin i Duh Sveti. Izvoditelj plana jest utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist. A izvodi ga po Duhu Svetome. Milosni korisnici toga Božjega djelovanja jesu svi ljudi koji se vjerom i slobodnom voljom u taj plan uključuju. Nitko nije isključen iz tog plana spasenja ako se sam grijehom ne isključuje. Time je Bog zaista pokazao božansko razumijevanje prema nama bijednicima koji nismo mogli pomoć sami sebi. Naše božansko posinovljenje i još više otkupljenje Kristovom krvlju bilo je moguće jer mi s Kristom, po Božjem dobrohotnom naumu, tvorimo jedno otajstveno tijelo kojemu je On Glava. Svi smo, dakle, obuhvaćeni pod tu Glavu, a jer je Krist Očev Ljubimac, u njemu je i nas zavolio i obdario nas svim milostima koje možemo primiti. Kristovo smo otkupljenje i božansko posvojenje primili Duhom Svetim koji je ne samo veza Oca i Sina nego i kanal ljubavi kojim su nam došli svi Božji darovi. S naše se strane tražilo da poslušamo riječ istine, a to je Evanđelje našega spasenja. Vjerom smo prihvatili radosnu vijest o našem spasenju, a pečatom Duha Svetoga po sakramentu krštenja osigurana nam je ta spasonosna Božja baština. »On nas u njemu sebi izabra prije stvaranja svijeta, da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isus Kristu, prema odluci svoje volje, na hvalu slave svoje milosti.« (Ef 1,4-6) Vjera, dakle, pruža neslućeno blago svima onima koji se po njoj dižu k Bogu i žive za njega. Zato Isus i šalje dvanaestoricu apostola da produže njegovo spasiteljsko djelovanje u svijetu. To je početak apostolskog poslanstva, slanje prvog odreda misionara koji se produžio, bez prekida, sve do naših dana. Do sada je Kraljevstvo Božje propovijedao samo On, Isus, a učenici su išli za njim, slušali ga i učili. Sada su oni poslani da budu navijestitelji Kraljevstva Božjega i tako su postali apostoli. Svi apostoli moraju odgovoriti na taj poziv prema svojim mogućnostima, u svom siromaštvu i u savršenoj otvorenosti poticajima Duha Svetoga. To je uvod u vrijeme Crkve, shvaćeno kao vrijeme poslanstva. Apostoli su bili poslani da nose radosnu vijest spasenja Gospodina Isusa Krista svim ljudima. Puni Duha Svetoga, oni pođoše da naviještaju radosnu vijest i približavanje Božjega kraljevstva. »Tada pozva Isus k sebi Dvanaestoricu, pa ih poče slati po dvojicu, dajući im vlast nad nečistim duhovima. (...) Poslije toga im reče: „Gdje god uđete u kuću, ostanite tu dok ne odete iz tog mjesta! A ako vas negdje ne prime i ne poslušaju vas, iziđite i otresite prašinu što je ispod vaših nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su krenuli i propovijedali da se ljudi imaju obratiti. Mnoge su zle duhove izgonili; mnoge bolesnike mazali uljem i ozdravljali ih.« (Mk 6,7.10-13)  Sveti apostoli Među znakovima koji moraju obilježavati poslanike Kraljevstva, Isus na prvom mjestu označuje bratsku ljubav i zajedništvo. Zato ih je i slao po dvojicu da bi preporučio ljubav i uzajamno poštivanje. A polazište poslanstva jest zajednica koja ih šalje i koja stoji iza njih. Isus također hoće da njegovi apostoli budu nenavezani i slobodni ljudi, bez velike brige za sebe same. U svojem pristupu ljudima neke budu ljubazni. Neka prihvate ljudsko gostoprimstvo, a ni najmanje neka ih ne smeta nezahvalnost onih ljudi koji ih budu odbijali od sebe. Propovjednik Evanđelja mora biti nenametljivo uporan, shvatiti znakove vremena i poznavati duhovno stanje ljudi kojima je poslan. Riječ je spasenja djelotvorna i Božja moć neslomljiva samo ako mi poslušno i vjerno izvršimo svoju dužnost. Izvršena će dužnost uvijek donijeti uspjeha, bilo onima kojima je bila namijenjena ili onome koji ju je obavio. Poslanik Kraljevstva može također izgoniti zle duhove snagom Isusove osloboditeljske riječi. Ali da bi to stvarno i učinio, mora govoriti u Duhu i sili, odnosno mora ga pokretati autentični proročki duh. Samo Duh uskrsloga Krista može poslanku dati dovoljno snage da u one koji ga slušaju ulijeva volju za pravom nutarnjom slobodom i obraćenjem. U sili Duha Svetoga oni treba da pozivaju ljude k vjeri u Krista i da po toj vjeri žive. Budući da se nitko ne može spasiti ako ne uzvjeruje, zato je prvenstveni zadatak apostola navještati Božje Evanđelje spasenja. Isus one koje šalje ne ostavlja same, nego ide za njima svojim znakovima i svojom prisutnošću. Euharistija je ta Isusova prisutnost među nama. Ona obnavlja poslanstvo i okrepljuje odvažnost onoga koji Evanđelje mora naviješćivati kao i onih koji ga moraju prihvaćati. U suvremenoj obnovi Crkve naročito je važno da svi kršćani, i to napose odrasli, ožive u sebi svijest da su Kristovi učenici. Kršćanin treba u sebi trajno njegovati pripravnost da napreduje u školi Kristovoj. A glavna »škola« napredovanja u kršćanstvu jest upravo nedjeljna liturgija. Na nju se uvijek okupljamo kao marljivi i pripravni učenici Kristovi koji žele što bolje upoznati svojega Boga i Oca. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Am 7,12-15 Ps 85 (84) Ef 1,3-14 Mk 6,7-13 |