25.09.2010., subota
GODINA B - 14. NEDJELJA KROZ GODINU
|
ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) GRIJEH: ODBITI KRISTA »I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 5,41-42) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Čovjek koji je inače slabašan i grešan dolazi često u napast obeshrabrenosti i pobune protiv Boga kome zatvara svoje srce. Ta tvrdoća srca jest čovjekova slabost i njegova ohola samodostatnost. Svako ljudsko zatvaranje u sama sebe naziva se grijehom, jer se na taj način odbija zajedništvo ljubavi i života s Bogom. To je uvreda Bogu i stoga prava i korijenita propast čovjeka. Takav grijeh je također uništenje naroda kojega je Bog izabrao i pozvao k sebi. Sva povijest odabranog Božjeg naroda Izraela protkana je nevjerom i odbacivanjem pravoga Boga i neprestanim povratkom lažnim bogovima – kumirima (idolima) poganskih naroda. Bog nije nikada imao puno sreće s ljudima. Njegovi proroci, odnosno glasnici Božji, uvijek su bili slabo prihvaćeni od naroda, često ometani, progonjeni i ubijeni. Tako današnje prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela, s jedne strane nam jasno govori o neprijateljstvu naroda prema Bogu i o neprihvatljivosti njegovih proroka, a s druge o ljubavi Božjoj prema svome narodu kojega želi spasiti unatoč njegove nevjere, izdajstva i idolopoklonstva. »Sine čovječji! Šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi buniše se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca.« (Ez 2,3-4)  Tissot: Isus čita u sinagogi Ali Gospodin Bog ne ostavlja svoj nevjerni narod već ga i dalje ljubi i želi ga spasiti. »Reci im: Ovako govori Gospodin Bog! I poslušali oni ili ne – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima!« (Ez 2,5) Na taj način pobunjenom Izraelu prorok Ezekiel pokazuje jedini mogući put spasenja: predana poslušnost Bogu. Pravo spasenje i snagu nalazimo u Bogu kome se otvaramo poniznom i pouzdanom vjerom. Prorokova prisutnost u narodu znak je da Bog ljubi svoj narod i da je vjeran savezu ljubavi koji je sklopio sa svojim narodu. Ako je pak taj »prorok« »Isus Krist, sami Sin Božji, onda ljubav Božja prema svome narodu je zaista dostigla svoj vrhunac. Stoga odbijanje Krista, Sina Božjega i zatvaranje ljudskoga srca toj najvećoj Očevoj ljubavi dovodi čovjeka do katastrofalne nesreće i strovaljuje ga u vječni ponor. U tome se sastoji baš ono odbijanje Isusa sa strane njegova naroda o kojem nam govori današnje sv. Evanđelje po Marku. Zato Isus i reče: »„Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu”. I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika, stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 6,4-6) Isus, dakle, dolazi sa svojim učenicima u svoj zavičaj. On i tu naviješta radosnu vijest spasenja o kraljevstvu Božjem i umnaža znakove svoga poslanja. Ali u Nazaretu namjesto prihvaćanja toga Božjeg kraljevstva u Isusu Kristu, rađa se kod njegovih sugrađana nevjera i Gospodin se zgraža nad podsvemašnjom odsutnošću vjere. Iako su se Nazarećani čudili velikoj mudrosti što je izlazila iz usta Isusovih i silnim čudesima koja su se događala po njegovim rukama, ipak nisu uspjeli u njemu prepoznati Mesiju, Božjeg poslanika i Otkupitelja i Spasitelja ljudskoga roda jer su poznavali njegovo siromašno podrijetlo. Baš nad tim siromašnim podrijetlom sina Marijina Nazarećani su se sablažnjavali i govorili su: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev i Josipov, i Judin i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« (Mk 6,2-3) Što je Nazarećane sablažnjavalo kod Isusa nisu bili njegova mudrost niti njegova čudesa već njegov svakidašnji običan život u jednoj siromašnoj obitelji i nisu mogli vjerovati da se Bog može očitovati u jednoj jednostavnoj osobi i u jednom poniznom čovjeku kao što je bio Krist. Ta njihova sumnja i ta njihova nevjera toliko je začudila Isusa da tu nije mogao učiniti nikakva čuda. A sve to znači da Bog nikada ne prisiljava našu slobodu. Bog ne čini čudesa da nam pokaže svoju moć i da nas obveže da vjerujemo već su to samo znakovi njegove dobrote i ljubavi prema onima koji mu vjerom i u ljubavi otvore svoje srce. Njegovo svjetlo obraća samo ljude otvorena srca. Najveće čudo Božje koje Nazarećani onoga dana nisu umjeli prepoznati bijaše to da se Bog objavljivao u onome »poniznom sinu Marijinu« kojega su oni poznavali samo kao drvodjelju (stolara).  Isus i sv. Josip U tome se sastoji najveća opasnost i za našu vjeru. I mi smo više puta spremni prihvatiti od Boga velike stvari, a ne mole, znamenje moći Kristove, a ne njegovo poniženje i poraz smrti na križu. A ipak čitavo kršćanstvo se sastoji u prihvaćanju toga paradoksa o kojem nam upravo govori sv. Pavao apostol u svojoj drugoj poslanici Korinćanima. I za samoga Pavla nije bilo lako prihvatiti ovu Isusovu lekciju: »Dosta ti je moja milost, jer moja moć se očituje u slabosti.« (2 Kor 12,9). I danas također mnogi kršćani mjesto da prihvate vjeru kao dar Božji žele sami Bogu nametnuti svoje zahtjeve vjere. Dok prava vjera se sastoji u prihvaćanju Krista u našem svakidašnjem životu pa i onda kad nam se pokazuje u znakovima siromaštva, muka i trpljenja. Stoga svaki čovjek u osobnom trpljenju može postati sudionik otkupiteljske Kristove patnje. Sudjelovanje u Kristovim patnjama kroz svoje vlastite najjasniji su znak da ćemo jednoga dana sudjelovati i u Kristovu uskrsnuću. Zato čovjek kršćanin, koji unatoč svim nevoljama i suprotivštinama života, od kojih su često najteže bolesti i druge hendikepiranosti, prosljeduje svoj put iskrenog i nesuzdržanog služenja Bogu – i radi Boga ljudima – on premašuje samoga sebe i ostvaruje se istom snagom Božjom. Prema tome pravi vjernik je konačno onaj koji zna s Kristom trpjeti za njegovu Crkvu i živjeti u njoj ljubeći je kao svoju majku i kao Isusovu zaručnicu unatoč mnogih onih koji je neprestano konstestiraju iznutra i izvana želeći je uništiti. To je poruka Riječi Božje današnjeg Bogoslužja koja nas poziva da se ne ponašamo kao »sinovi tvrdokorna pogleda i okorjela srca« već da damo svjedočanstvo Isusu Kristu pred svim ljudima ovoga svijeta »poslušali oni ili ne poslušali«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 2,2-5 Ps 123 (122) 2 Kor 12,7-10 Mk 6,1-6 |