25.09.2010., subota
GODINA B - 10. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DESETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) ISUSOVA OBITELJ I POTOMSTVO ŽENE »Evo majke moje, evo braće moje!« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveto Pismo doziva nam često u pamet jednu od temeljnih značajki našega života dok smo na putovanju ovom zemljom; a to je da živimo u dvojakoj mogućnosti: možemo se spasiti ili promašiti naše spasenje i upropastiti svoj život. Bog nas upozorava da postoji naš Neprijatelj: Sotona, odnosno Zloduh ili Vrag. A sam Isus u svojoj molitvi: »Oče naš,...« naučio nas je da se molimo: »nego izbavi nas od Zloga!« A Riječ Božja Starog i Novog Zavjeta neprestano nam govori o tome Neprijatelju ljudskoga roda, o tome Zlotvorniku. Već na prvim stranicama Biblije pojavljuje se Napasnik i Zavoditelj. Njegova je slika Zmija. A svi znamo da se od ujeda otrovne zmije umire. Stoga Knjiga Otkrivenja toga paklenog Neprijatelja ljudskih duša i naziva: »Stara Zmija, imenom Đavao, Sotona, Zavodnik svega svijeta« (Otk 12,9).  Ali nad tom tragičnom pozornicom prvoga grijeha Adama i Eve pojavljuje se i Bog Spasitelj odlučnim riječima: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« (Post 3,14-15) Stojimo pred jednim od najsvečanijih i najkraćih Božjih nacrta spasenja čovjeka. Već je Crkva prvih vremena u toj Božjoj izjavi iz Knjige postanka gledala navještaj evanđelja. Stoga se taj tekst sv. Pisma i zove »praevanđelje«. Po predaji Crkve, ta Žena je Blažena Djevica Marija, osobno kao Majka Mesijina, i kao oličenje Crkve . Stoga sv. Irenej Mariju zove »nova Eva«. A Potomak te žene je Isus Krist koji je satro, skršio i uništio glavu Zmijinu. Ali i svi mi smo pozvani da se svrstamo u »potomstvo Ženino« te da sudjelujemo i u borbi i u pobjedi Kristovoj te i sa svoje strane skršimo svu snagu Neprijateljevu. Stoga cijeli naš kršćanski život treba se odvijati pod znakom onog temeljnog krsnog zavjeta gdje smo se zakleli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih i da vjerujemo Bogu i Isusu Kristu našemu Spasitelju i njegovoj Crkvi. Zato sv. Pavao apostol u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima govori da je sav kršćanski život uistinu pod znakom borbe, ali nadasve pod znakom uskrsne pobjede. Sv. Pavao gleda na čovjeka kao na dvojako biće. U svakome od nas postoji, na neki način, izvanjski – nebožji čovjek. Zato iz naših grijeha rađaju se naši križevi i naše patnje. Svaki licemjerni optimizam o ljudskoj naravi bez obraćenja i poslušnosti Bogu bio bi naivnost i tlapnja. Zbog toga Crkva prije no što prinosi Euharistiju poziva nas da se pred Bogom i pred braćom priznamo grešnicima. Ali našom ustrajnom borbom protiv grijeha i zla i opredjeljenjem za dobro taj izvanjski čovjek se raspada i u nama danomice raste i obnavlja se unutrašnji čovjek (usp. Rim 7,22-23; 6,11-13) na sliku Isusa Krista. Svaki čovjek uvijek ostaje slobodan da vjerom prihvati spasenje koje je u Kristu svima ponuđeno. To prihvaćanje spasenja preobražava ga u novog čovjeka koji se tako u poniznoj vjernosti ujedinjuje s Gospodinom i raste do punine života. Vjerovati u Isusa Krista znači imati udjela na sili uskrsnuća koja spašava čovjeka grešnika. Kršćanin, oslobođen grijeha i pomiren s Bogom, jest novi čovjek koji svaki dan sve više sliči Kristu. Stoga u svom tijelu, u cjelokupnoj svojoj zemaljskoj zaokupljenosti pozvani smo da pripravimo svoju nebesku budućnost. Ukoliko se naša vjera pretvara u djelo kroz ljubav (usp. Gal 5,6), sva naša dobra zemaljska i naš posao poprimaju vrijednost »građe« za vječnost. »Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave, jer nam nije do vidljivog nego do nevidljivog; ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo vječno. Znamo doista: ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zgradu od Boga, dom nerukotvoren, vječan, na nebesima.« (2 Kor 4,13-5,1) Prema tome današnje sveto evanđelje po Marku je velika poruka za našu vjeru jer govori našem vjerničkom srcu da je okončano naše ropstvo, da više nismo zatvorenici u »kući jakoga«, već da je naš Spasitelj došao, oslobodio nas i izveo nas vani. Sve je to Krist priveo svršetku u svom uskrslom otajstvu, kad je uistinu prodro u »kuću jakoga«, u podzemlje, i oslobodio duhove koji su se nalazili u tamnici (1 Pt 3,19). Taj događaj zbio se i s nama u svetom krštenju, kad smo se otrgli od Sotone i njegovih zamama da prionemo uz Boga i prijeđemo iz vlasti tame u kraljevstvo njegova ljubljenoga Sina Isusa Krista (usp. Kol 1,13; 1 Pt 2,9). Ali ta odlučna bitka između kraljevstva Kristova i kraljevstva Sotone u nama još nije završena. Zmija paklena i dalje vreba na petu ženina roda, na Crkvu, koja je tijelo Kristovo i na njezine članove, a to smo mi. Istjeran iz našega stana u krštenju, nečisti duh nastoji da se opet tamo vratiti sa sedam drugih gorih duhova i tako naš položaj učini još gorim od prvoga (usp. Mt 12,43-45).  Nikolai Bogdanov Belsky: U crkvi Dakle, za nas je ovo vrijeme bdijenja i odluke. Kristovim dolaskom i djelovanjem na ovome svijetu Sotonino je kraljevstvo je načeto. Ali se Sotona ne da. On želi Isusa dovesti, ovaj put optužbom njegovih suvremenika, u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će Sotoni »oplijeniti kuću«, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih »koji vrše volju Božju«. Isus Krist je, dakle, došao da osnuje novu Božju obitelj koja nadilazi sve krvne veze. »I okruži pogledom one koji su sjedili oko njega u krugu i kaže: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, taj mi je brat i sestra i majka.”« (Mk 3,35). To jest – takva bi morala biti Crkva i svaka crkvena zajednica. To je ono »potomstvo Ženino«, ono novo Božje čovječanstvo koje je prorokovano u Praevanđelju Knjige Postanka. Tko toga ne priznaje, opire se – neoprostivo – Duhu Božjem po kojem se sve događa. Takav grijeh protiv Duha Svetoga Bog ne može oprostiti onome čovjeku koji zauzme stav potpune, konačne oporbe protiv Krista, uza svu očevidnost da je Bog uz nj i u njemu i da je On Sin Božji; Otkupitelj i Spasitelj ljudskoga roda. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 3,9-15 Ps 130 2 Kor 4,13-5-1 Mk 3,20-35 |