25.09.2010., subota
GODINA B - 8. NEDJELJA KROZ GODINU
|
OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) ZARUČNIČKA LJUBAV IZMEĐU BOGA I DUŠE »Nato im Isus reče: Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Naš se odnos prema Bogu ne može posve izraziti ljudskim riječima. Naročito kad se raspravlja o izmjeničnoj ljubavi između Boga i čovjeka. Već ljubav između ljudi često upotrebljava takve izraze koji na prvi pogled kažu da su slike i usporedbe. Slično je i kad Biblija i liturgija toliko govore o Bogu kao Zaručniku, a o Crkvi i duši kao zaručnici. U tome nema ništa tjelesno, a još manje grešno. Dapače, prema nauci apostola Pavla (Ef 5,22) i ljubav je između muža i žene odraz ljubavi Krista i Crkve. Prva bi kod kršćana imala izvirati iz druge i k njoj voditi, pa je i s tog stanovišta djevičanska ljubav, ako je prisna, uzvišenija i više božanska i od najsvetije bračne ljubavi. Sam je Isus u vezi s time kazao: »Tko može shvatiti, neka shvati!« (Mt 19,22) Prvo čitanje iz proroka Hošee uspoređuje Izraela s nevjerom zaručnice koju Bog ne odbacuje već joj nudi svoju ljubav i nježnost. Bog nikada ne ostavlja čovjeka. Gospodin preko proroka Hošee naviješta da će svoj narod opet povesti u pustinju kao zaručnik svoju zaručnicu i ondje progovoriti njenu srcu. A to se najčešće uzima da Bog duši govori na osami, a ne u vrevi i buci života. Iz toga je lako zaključiti potrebu duhovnih vježbi, duhovnog odmora u tišini i uopće Božjeg vodstva. Šutnja nije sama sebi svrha, nego je plodonosna kada se sabrano čita i sluša riječ Božja, te kad duša u molitvi odgovara Bogu. Tako srdačna ljubav između Boga i ljudi nastaje, a tako se, kad je oslabljena ili izgubljena, jača i vraća. Nježnost Božja prema ljudima očituje se u tome što Bog želi razgovarati od srca k srcu sa svakim čovjekom. Zato treba izbjegavati grijehe i nevjernosti koji slabe i kidaju nježnost ljubavi između Boga i duše. Bog naime hoće da nas sa sobom zaruči zauvijek, i to u pravdi i pravu, što svakako pretpostavlja ne samo naša prava nego i naše dužnosti obzirom na tako osjetljiv naš odnos prema Bogu. Dakle, glavna oznaka ljubavi jest vjernost. »Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti, i ti ćeš spoznati Gospodina.« (Hoš 2,21-22) Isus sam se u današnjem Evanđelju po Marku predstavlja kao zaručnik. On je Bog nazočan u svome narodu kome donosi radost i spasenje. Krist je utjelovljenjem u krilu Djevice Marije čitav ljudski rod, čovječju narav kao takvu uzeo za svoju neotuđivu zaručnicu. Njegovu osobu tvore dvije naravi, božanska i ljudska , i to združene neizmjerno savršenije nego što su u čovjeku spojeni duša i tijelo. Živeći među nama »Krist je ljubio Crkvu i sama sebe predao za nju, da je posveti čisteći je u kupelji vode uz pratnju riječi« (Ef 5,25-26). On nije za nas samo predao na križ svoje tijelo nego nam ga, nakon što je uskrsnućem proslavljeno, daje i za hranu. Tako i On svoju zaručnicu – Crkvu – hrani i njeguje. Takva nas veza s Kristom ne može ne razveseljavati. Duša sjedinjena s Isusom ne neprestanoj je svadbi, gdje nema mjesta postu ni žalosti. Zato onima koji su Kristu prigovarali zašto njegovi učenici ne poste, Isus reče: »Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima? Dokle god imaju zaručnika sa sobom, ne mogu postiti. Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će, u onaj dan, postiti!« (Mk 2,19,20).  Dok je Isus bio sa svojima oni su bili radosni i sretni. Žalosni su bili apostoli samo onda kad im je Gospodin Isus bio uhićen i ugrabljen za vrijeme njegove muke i smrti na križu. Ali ih je njegovo uskrsnuće od mrtvih opet napunilo radošću. Za kršćanina bi imala biti žalost jedino kad ga grijeh rastavi od Boga, inače uvijek u njemu »miruje i piruje« Isus. Istina, ovdje na zemlji mi još ne uživamo posve Krista pa stoga treba ponekad i postiti i uopće svladavati se da k njemu u vječnosti dođemo što bogatiji plodovima. I tako odnos Zaručnik – zaručnica dobiva svoje konačno usavršenje i neraskidivo združenje u eshatonu, o čemu je govorio Isus u svojim prispodobama o svadbi (Mt 22,1 i 25,1-13) i Ivan u svojem Otkrivenju. Odakle nam Crkva svakog dana ponavlja: Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!« (Otk 19,9) A ovdje se na zemlji prima u pričesti i osiguranje za svadbenu gozbu Sina Božjega u nebesima. Prema tome ovdje na zemlji će biti najbolje da pobudimo u sebi trostruku vezu koja zapravo tvori svu našu povezanost s Bogom i koja je ujedno silan miraz što ga je nebeski zaručnik dao svakoj duši već na krštenju. Nije teško pogoditi da je to vjera, ufanje i ljubav. Po tim je krepostima Zaručnik uvijek s nama i mi s njime, On naš i mi njegovi. Zato samo po sebi dolazi da ispitamo svoju vjeru u Krista, da li je On ne samo temelj nego i predmet, sav sadržaj naše vjere. A pouzdanje među zaručnicima treba da im pruža uvjerenje kako se u bilo kojem slučaju mogu jedan na drugoga osloniti i računati. Isto tako potrebno je upitati se kako je s našim ufanjem u Isusa, što od njega očekujemo, što najpozornije tražimo. O ljubavi je tu dosta reći da nas ona treba neprestano tjerati da se svome Bogu posve predajemo, u njegovu Srcu prebivamo i za njega se žrtvujemo, jer ljubav se najbolje mjeri po žrtvama podnesenima iz ljubavi. Zato sv. Pavao uspoređuje kršćanina sa živim pismom koje je Bog napisao da bi ga mogli čitati svi ljudi: kršćanin je poruka Boga svijetu. »Vi ste, očito, pismo Kristovo, kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima.« (2 Kor 3,3) Neki u ovoj rečenici apostola Pavla gledaju cijelo Presveto Trojstvo: Krist se objavljuje i daje upoznati Duhom Oca. Ta je objava tako savršena da se više ne piše na kamene ploče, kao pod Sinajem, nego na pločama od mesa, u živim i punim ljubavi srcima ljudi. Koliko je ljubavnih pisama napisano na svijetu! Neki ljubljenoj osobi pišu svakog dana, jer ljubavi nikada ne uzmanjka ni usmenih ni pismenih riječi. A što su ljudske riječi prema Božjoj Riječi koja je tako savršena da može biti samo jedna, jer u sebi obuhvaća sve Božje biće i svu njegovu ljubav. I nama se ta Riječ daje s dvaju misnih stolova, kao pouka i kao hrana. A svrha je da onda mi ižaravamo Krista, da ga drugi po nama upoznaju i slijede. A to ćemo moći postići samo onda ako Krist bude živio s nama i u nama i mi s Kristom. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Hoš 2,16b. 17b. 21-22 Ps 103 2 Kor 3,1b-6 Mk 2,18-22 |