25.09.2010., subota
GODINA B - 7. NEDJELJA KROZ GODINU
|
SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) OPRAŠTANJE GRIJEHA »Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!« (Mk 2,)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Čudesa u Novom zavjetu znak su Božje ljubavi i brige prema čovjeku. Ona ne smjeraju samo ozdravljenju tijela već preobrazbi čitava čovjeka. Isusova osoba je objava Boga koji se već u Starom zavjetu očitovao kao Bog milosrđa i praštanja. Tako kad su se Izraelci nalazili u babilonskom sužanjstvu, Bog ljubavi i milosrđa preko proroka Izaije naviješta da će izbaviti svoj narod i novim izlaskom iz tuđe zemlje – kao nekad iz egipatske – povest će ga opet u slobodnu domovinu. Kod oslobođenja najbolje je ni ne misliti na sve ono što su pretrpjeli. Ako im je bio težak i trnovit put kad su ih vodili u progonstvo, kod izlaska iz ropstva Gospodin će učiniti sve novo pa će prohodnom postati i pustinja kojom će se vraćati. Kad narod od Boga izabran i od Boga oslobođen bude opet kod kuće, Bog ima pravo očekivati da će ga taj narod hvaliti. Ipak, unatoč svim Božjim dobročinstvima, Izraelci su sve više zaboravljali zazivati Gospodina i truditi se da mu vjerno služe. A nisu samo propuštali činiti dobro nego su i nastavili činiti zlo. Za grijehe se izabranog naroda sasvim ljudski kaže da Bogu dosađuju, dapače, kao da već govori s križa: grijesi ga muče. No, Bog ne bi bio Bog kad u njemu ne bi prevladalo milosrđe. Pa iako ti ljudi zbog svojih grijeha nikako ne zaslužuju Božje milosrđe, zbog sebe i svoje ljubavi Bog će im izbrisati sve grijehe. »A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem, i grijeha se tvojih ne spominjem.« (Iz 43,25) – govori Bog preko proroka Izaije svojemu narodu. To će učiniti tako potpuno da se oproštenih ljudskih grijeha Bog više neće ni sjećati. Dakle, na predviđenu ljudsku nevjernost i nezahvalnost Bog ima samo jedan odgovor: oproštenje. Ne znamo koliko su i kako su to shvaćali ljudi u Starome Zavjetu, ali svatko od nas kršćana zna da je sam nebrojeno puta iskusio to Božje milosrđe. Iako i danas mnogi ljudi oko nas sve manje shvaćaju što je grijeh i sve manje ga izbjegavaju, a neki uopće ga ni ne spominju, mi vjernici ćemo, poučeni Božjom riječju, iz svega srca vapiti Božje milosrđe. U Isusu Kristu Bog je pokazao svoju ljubav prema svakome čovjeku i svoju vjernost svojim obećanjima. U Kristu i nas kršćane Bog poziva da tu ljubav i vjernost pokazujemo ljudima s kojima živimo. Život svakog kršćanina trebao bi biti odgovor ljubavi na Božju ljubav i njegov zahtjev ljubavi. Budući da su se u Kristu Isusu sva Božja obećanja pokazala istinitim, kršćani na sve to trebaju odgovoriti vjerom i ljubavlju. »Doista, - kaže apostol Pavao – sva obećanja Božja u njemu (Kristu) su „Da!”. I zato, po njemu i naš „Amen!” Bogu na slavu! A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, on nas i opečati i u srca naša dade zalog – Duha.« (2 Kor 1,20-22) Po krštenju svi su kršćani sjedinjeni s božanskim Pomazanikom – Kristom, a potvrda nam je dala zauvijek njegov pečat i obilježila nas da samo njemu pripadamo. Dok je svećeničko ređenje pružilo nekim krštenicima posebne milosti Duha Svetoga koji je u njima zalog da sve ovlaštene čine obavljaju u moći Božjega Duha. I sve nam to govori da život pravom kršćanina mora biti trajna »liturgija«, odnosno neprestano hvaljenje i slavljenje Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Izvještaj današnjeg Evanđelja po Marku o čudu ozdravljenja uzetoga čovjeka svršava tvrdnjom da su svi prisutni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!« (Mk 2,12). Ljudi su već vidjeli mnogo Isusovih čudesa, ali ovo se zbilo u takvim okolnostima da ih je moralo posebno oduševiti. I opraštanje grijeha uzetome je čudo Božje dobrote. Ono je znak iscjeljenja čovjekova srca i duše. Isus ozdravlja u potpunosti čovjeka onakva kakav jest: u duši i na tijelu. »Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: „Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!”« (Mk 2,5) A budući da su se tu prisutni pismoznanci sablaznili na te Isusove riječi, jer po njihovu razmišljanju grijehe može opraštati samo Bog, a ne čovjek, Krist im reče: »Ali neka znate: Vlastan je Sin čovječji otpuštati grijehe na zemlji! Tada reče uzetome: „Tebi zapovijedam, ustani, uzmi svoju postelju i pođi svojoj kući!” I on usta, uze odmah svoju postelju i iziđe naočigled svima.« (Mk 2,10-12) Vlast Sina Čovječjega ostaje na zemlji pa i onda kad On sam bude osobno opet uzdignut na nebo. Kad bi Krist kasnije, nakon što proteče njegov zemaljski život, otpuštao grijehe samo na nevidljiv način na nebu i s neba – kao što ih je izraelski Bog već jamačno otpuštao svome narodu, tada ta izreka ne bi više bila istinita u svoj svojoj punini. A ona se, kao riječ Božjega i čovječjega Sina, mora obistiniti u svim vremenima, tako dugo dok bude postojala zemlja. Stoga Evanđelje, Novi Savez, ima za otpuštanje grijeha vanjski, vidljivi znak: sakrament ispovijedi. Postoje ljudi po kojima dalje djeluje moć Sina čovječjega da otpušta grijehe na zemlji: to su Kristovi svećenici. Kršćanin je uvijek u mogućnosti da za sebe dobije otpuštenje grijeha, izrečeno jasno i bistro u sakramentu ispovijedi. Sakrament pokore i pomirenja je već tu u Isusovim riječima obećan u svoj božanskoj darežljivosti i određenosti. Svakome od nas Isus u ispovijedi uvijek iznova ponavlja: »Sinko, otpuštaju ti se grijesi!« U naše je dane taj Božji dar otpuštanja grijeha nekako slabije cijenjen. Ozračje nepriznate i čak nezapažene grešnosti hvata pod svoj otrovni upliv sve više ljudi pa i samih kršćana. Istina, treba uvijek iznova naglašavati da je od česte makinalne ispovijedi bez iskrenoga pokajanja i popravka života više štete nego koristi. Međutim, još bi gore bilo napuštati ili čak zabacivati praksu ispovijedi koju kod teških grijeha ne može nadoknaditi nikakvo pokorničko bogoslužje, a još manje opće javno odrješenje na početku Mise.  Zajednička priprava, posebno na temelju Božje riječi, može pomoći i koristiti, ali uvijek će ostati osobna ispovijed vrlo korisna, a kod teških grijeha redovito i nužna. Samo treba odlučno i ustrajno ispravljati sve ono što je ispovjednika znalo često pretvarati u »stroj za odriješivanje«, a penitente često ponavljanom i uvijek istom ispovijeđu bez popravka života uspavljivati u duhovnu lijenost i ostavljati u zakržljalom infantilizmu. Svemu će doskočiti prosvijetljena i proživljena vjera, kakvu je Isus vidio u uzetome i u onima koji su ga donijeli na postelji k njemu. Dakle, traži se vjera, a ne vjerske formalnosti. Vjera koja je kadra promijeniti naš život. Vjera ljubavlju djelotvorna, jer bez plodova, bez dobrih životnih djela naša vjera je mrtva. Bez proživljene vjere, čitav naš kršćanski život je bez ikakve vrijednosti pred Bogom! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 43,18-19. 21-22. 24b-25 Ps 41(40) 2 Kor 1,18-22 Mk 2,1-12 |