26.09.2010., nedjelja
GODINA B - 4. VAZMENA NEDJELJA
|
ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina B) »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U svjetlu Kristova uskrsnuća danas promatramo Isusa kao Dobrog Pastira. Lik Dobrog pastira koji na ramenima nosi nađenu izgubljenu ovcu (usp. Lk 15,3-6) jedan je od najljepših spomenika prvoga kršćanstva iz katakomba. Crkva je odabrala ovaj dan od vremena pape Pavla VI. – kao Dan duhovnih zvanja. Temeljno je načelo božanskog plana spasenja čovječanstva da Bog redovito ljude spašava po ljudima. Ako život jedne kršćanske crkvene zajednice buja, u njoj će biti uvijek ljudi i žena, mladića i djevojaka punih velikodušnosti da se u ljubav potpuno daruju Bogu za ljude. Isus Krist – Dobri Pastir, koji polaže život svoj za ovce svoje, postaje tako oličenje samozaboravne i predane, velikodušno sebedarne ljubavi u službi Bogu za ljude. Isus Krist nije uskrsnuo radi sebe već da sve ljude povede prema životu i jedinstvu za kojim duboko čeznu sva ljudska pokoljenja. Gospodin Isus je svojim uskrsnućem postao glava novoga društva, novog naroda Božjega, sv. Crkve. On je kamen novoga zdanja, - novoga i boljega, Božjega čovječanstva. Na njemu, kao na ugaonom kamenu gradi se jedinstvo ljudskog roda. U njegovo je ime Petar učinio čudo ozdravljenja bolesnog čovjeka. Nastavak je to dakle spasiteljskog djelovanja Kristova po Crkvi, kao što to Petar izričito kaže: »'Znajte, svi vi i sav narod Izraelov: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi raspeli, a koga Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav! On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.« (Dj 4,9-10)  Sveti Petar liječi bolesnika Ali nije samo čudo ozdravljenja bolesna čovjeka, već i najveće čudo, a to je spasenje svih ljudi, vezano je uz to blagoslovljeno Ime Isusovo. »I nema ni u kom drugom spasenja. Nema uistinu, pod nebom drugog Imena dana ljudima po kojem nam se spasiti« (Dj 4,11-12), kaže sv. Petar apostol. Zato sv. Crkva danas poziva svakog kršćanina da se upita kakav je životni stav zauzeo prema Isusu. A napose onaj koji osjeća poziv za svetu službu u Crkvi treba biti sam zahvaćen vjerom i uvjerenjem u to jedinstveno Ime Isusovo. Koga Bog zove u svoju službu treba biti sav u ljubavi Kristu darovan, kako bi ga Isus mogao osposobiti i darovati svega na službu ljudima za spasenje svakog čovjeka i svega ljudskoga roda. Mi kršćani treba da gradimo svoj život na Isusu Kristu jer je On taj »kamen zaglavni« našega spasenja. Stoga kličimo mu puni radosti i veselja: »Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!«. A danas taj molitveni poklik je i želja da iz naše sredine Bog izabere velikodušne mlade ljude koji će poći za Isusom Kristom da nam posluže Božje spasenje »u ime Gospodnje«. A najveća milost što nam je daje uskrsli Krist jest ta da smo u njemu i po njemu postali djeca Božja. To je izvor naše sličnosti s Bogom. Ona će biti savršena kad naše jedinstvo s Isusom bude posvemašnje. »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo« (1 Iv 3,1), kaže sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju). Bog nas u Isusu Kristu iznutra čini svojom djecom. On se nama po Sinu svojemu i u Duhu Svetome iznutra dariva kao Otac i postupa s nama kao sa svojom djecom. To je naše već sadašnje stanje, koje je još prikriveno prolaznošću, obličjem ovovremenosti, dok nakon našeg ovozemaljskog života naše će se pravo stanje djece Božje potpuno očitovati jer ćemo gledati Boga licem u lice i živjeti s njim u najtješnjoj intimnosti i u potpunom sjedinjenju u ljubavi. »Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest« (1 Iv 3,2). Zato trebamo brižljivo čuvati i njegovati to svoje najveće dostojanstvo djece Božje. Baš zato što smo djeca Božja, Krist nas sve okuplja u jedno. Ljudi čeznu za jedinstvom. Jedino je Isus Dobri Pastir koji sve ljude može okupiti u jedno. Zato ih on poziva da mu budu bliski i s njime povezani kao što je On povezan s Ocem. Dolazeći na svijet, Isus se predstavio čovječanstvu kao onaj od Boga obećani pastir sa svim karakteristikama dobrog pastira. On poznaje i ljubi svoje ovce; zove ih imenom. On ih pase, brani ih, daje im život; traži izgubljenu i radosno je vraća u ovčinjak; prikuplja raspršene ovce. Drugim riječima, Isus je pastir na službu stadu, čak dotle da za njih daje život. »Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca, i život svoj polažem za ovce« (Iv 10,11. 13) Dok ljudske poglavice i vođe naroda gospodare nad njima i izrabljuju ih. Stoga Isus za te lažne ljudske pastire kaže: »Najamnik, - koji nije pastir, kome ovce nisu vlastite – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.« (Iv 10,13-14). To je žalosna slika gospodarenja čovjeka nad čovjekom, vlasti koja podjarmljuje i izrabljuje slabe i bijedne ljude. To gospodarenje lažnih poruka i narodnih vođa kroz duga stoljeća je sebi ponekad davalo ljudsko lice, ponekad se pokrivalo čovjekoljubljem, ali ako se malo bolje otvore oči, vidi se da se s obzirom na Kristovo vrijeme, situacija nije izmijenila. Ima na svijetu još i sada područja gdje je situacija gora negoli u Isusovo vrijeme, gdje oni koji imaju moć i vlast gospodara nad drugim ljudima okrutno i nasilno. Čovječanstvo nije nikad bilo bez tirana, pa to nije ni danas.  Prema tome biti ovčica Isusa Krista Dobrog Pastira, koji svoj život za nas polaže – daruje, nije nikakvo poniženje, nego je spasenje. On je prvi mučenik ljudskog nasilja. I On je odveden kao janje (ovca) u klaonicu, ali je svojim mučeništvom oslobodio nas od ropstva svakog nasilja zla i grijeha i tako zapečatio posvemašnji preokret vrijednosti i u ljudskim odnosima stvorio novu mogućnost boljeg, pravednijeg i mirnijeg zajedničkog života. Od Krista pa unaprijed istinska slava neće biti u tome da drugi služe nama i da podanici nas uzdržavaju, nego, naprotiv, da mi njima služimo i da mi njih hranimo. Današnji čovjek s prezirom odbacuje ulogu ovce, dok u stvarnosti je on to u cijelosti. Makar to mi i ne opažamo, puštamo da nas kao slijepce vode svim vrstama manipulacije i skrivenog u vjerovanja. Drugi stvaraju uzroke blagostanja i ponašanja, ideale i ostvarenje napretka, a mi za tim kaskamo. Reklama nas zarobljuje i pretvara u plagijate. Jedemo što nam drugi kažu, oblačimo se onako kako nas drugi uče. Isus Krist nas poziva da se s njim pokušamo osloboditi svega toga. Gdje je Duh Gospodnji, tu je sloboda, tu na površinu izlazi osoba s neponovljivim bogatstvom i sa svojim jasnim ciljem: izlazi na površinu Božje dijete. Isus našu osobnost ne umrtvljuje, nego joj pomaže da raste i da se oblikuje. Krist nas »poosobljuje« svojom spoznajom i svojom ljubavlju; čini da se od nas rađa novo stvorenje, svjesno i snažno stvorenje s kojim svijet ne može manipulirati, jer govori Gospodin: »Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.« (Iv 8,12) Sve to mora u nama pobuditi radosni osjećaj naše pripadnosti Kristu, Dobrom Pastiru, i uvjerenje da nas On pozna i ljubi. Ali, isto tako, mora probuditi i obvezu da ga ne izdamo i upadnemo u druga teška podaništva i robovanja. Isus nam daje i znak po kom raspoznajemo jesmo li iz njegova ovčinjaka: »Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom« (Iv 10,4.16). Danas na Nedjelju Dobrog Pastira sv. Crkva katolička slavi (25. godišnjicu) i sjeća se ustanovljenja molitve za duhovna svećenička i redovnička zvanja da bi se zasadila Crkva širom svijeta i da bi rasla kršćanska zajednica. Isus želi spasiti sve ljude. Zato je potrebno da ga svako stvorenje spozna i da uđu u njegov ovčinjak, njegovu Crkvu. »Imam i drugih ovaca – kaže Krist – koji nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem, i glas će moj čuti i postat će jedno stado, jedan pastir« (Iv 10,15-16)  A to Isus može ostvariti samo preko Bogu posvećenih osoba: biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i dobrih kršćana. Zato je sveta kršćanska dužnost svih nas da se neprestano molimo Bogu Ocu da po Srcu Isusa Krista, Dobrog Pastira, daruje u Duhu Svetome svojoj Crkvi što više dobrih i svetih pastira i duhovnih svećeničkih i redovničkih zvanja. »Dužnost promicanja svećeničkih zvanja – kaže Drugi Vatikanski Sabor- spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije punim kršćanskim životom. Ovome najviše pridonose kako obitelji, koje oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište, tako i župe u čijem plodnom životu samo mladi sudjeluju. Učitelji i svi oni koji se na bilo koji način brinu oko odgoja dječaka i mladića, a poglavito katolička udruženja, trebaju se truditi da tako utječu na razvoj mladih koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti. Neka svi svećenici pokažu što je moguće veću apostolsku revnost u promicanju zvanja; neka svojim osobnim, skromnim, radinim, radosnim životom kao i uzajamnom svećeničkom ljubavlju i bratskom suradnjom u radu privlače srca mladih i prema svećeništvu« (Optatam totius, 2): »Svećenici i kršćanski odgojitelji neka ozbiljno nastoje da zgodno i brižljivo probranim redovničkim zvanjima pribave Crkvi takav prirast koji zaista odgovara njezinim potrebama. Neka i u redovitom propovijedanju češće govore o evanđeoskim savjetima i prihvaćanju redovničkog staleža. Neka roditelji, odgajajući svoju djecu u kršćanskom životu, njeguju i čuvaju u njihovim srcima redovničko zvanje« (Perfectae caritatis 24) »Isto tako neizostavnu zadaću ispunjuju redovnici i redovnice, bilo molitvom bilo revnim radom, da se Kristovo kraljevstvo u dušama ukorijeni i ojača i dalje širi.« (Ad Gentes, 15) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 4,8-12 Ps 118,1. 8-9. 21-23. 26. 28cd. 29 1 Iv 3,1-2 Iv 10,11-18 |