27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 5. KORIZMENA NEDJELJA-2
|
PETA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) NOVI I VJEČNI SAVEZ  »A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Misao o savezu tvori neku vrstu trajnog obilježja u dijalogu između Boga i čovjeka. Oko saveza i njegovih obnavljanja vrti se sva povijest spasenja koja se dijeli u dva dijela: Stari i Novi Zavjet (Savez). Savez spušta svoje korijene u samo stvaranje. Naime, u onoj odluci da učini čovjeka na sliku svoju, izražen je Božji nacrt da čovjek bude razumno i slobodno stvorenje kako bi za Boga bio sugovornik i prijatelj. Da bi čovjek mogao shvatiti njegov nacrt, Bog se služi ljudskim stvarnostima kao znakovima. Savez je jedan od tih znakova. Tako se i savez koji Bog sklapa s Abrahamom temelji na prijateljstvu.  Bog i Abraham Ovaj prvi savez bio je kao neki osobni čin prijateljstva Božjega s Abrahamom. Samo s Mojsijem, ono na Sinaju, Savez se proširio i na čitav narod. Pod vodstvom proroka, Izrael je doveden do jačega nutrašnjeg shvaćanja saveza kao zajedništva s Bogom. Između Boga i čovjeka ostvaruje se uzajamno pripadanje jednoga drugome. Iako je čovjek više puta postao nevjeran svojemu Bogu, ipak se Božja ljubav nije zbog toga smanjila. On će s ljudima sklopiti Novi Savez i to mnogo savršeniji od prvoga jer neće se više upisivati izvan čovjeka na kamene ploče, nego u srce. Svatko će moći spoznati Boga u sebi. Bog će ljudima dati novo srce i novi duh da bi bili sposobni obdržavati taj savez. Da bi Stari Savez zamijenio i priveo kraju, prorok Jeremija naviješta Savez koji će Bog jednom uspostaviti: Novi, duhovni i sveopći Savez. Tad će Bog od čovjeka tražiti vjeru koja proizlazi iz srca. »Ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Gospodnja: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.« (Jer 31,33)  Ostvaritelj te preobrazbe u čovjeku bit će Mesija, Sin Božji. S Kristom će biti uspostavljen taj Novi Savez između Boga i čovjeka. Tada neće biti potrebni ljudski posrednici. Svaki će pojedinac spoznati Boga. Da bi nas uveo u Savez koji je Bog htio konačno sklopiti s čovjekom, Krist je postao jedan od nas. On je prihvatio i smrt na križu da bi ponovo uspostavio prijateljstvo između Boga i čovjeka. Krist je naš Veliki svećenik koji se moli i žrtvuje za nas. Zbog te predanosti Otac ga je uslišio i oslobodio od grozote smrti i učinio ga začetnikom vječnoga spasenja svih onih koji vjeruju u njega. »I premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnog spasenja, On koga je Bog proglasio velikim svećenikom, sličnim Melkisedeku.« (Hebr 5,8-10) Otac nebeski je naumio privesti k slavi nebeskog kraljevstva mnoge sinove time da patnjama učini savršenim vođu našega spasenja, Isusa Krista. Zato svi mi koji smo dionici Kristova svećeništva trebamo moliti i žrtvovati se u potpunoj poslušnosti i predanosti Očevoj volji. Isusu Kristu možemo pristupiti samo poslušnošću, slušajući njegov nauk i slijedeći njegov uzvišeni primjer u vršenju Božje volje. Mnogi su izgubili vezu sa začetnikom našega spasenja samo zato jer su napustili posluh, jedini put koji preko Sina vidi k Ocu. Biti poslušan nipošto ne znači podnositi prisilu i slijepo se podlagati tuđoj volji. Posluh je slobodno prianjanje uz Božji naum što je još sakriven u misteriju, ali ga Riječ predlaže na vjerovanje; on čovjeku omogućuje da od svoga života učini služenje Bogu i da uđe u njegovo veselje. Slušamo onoliko koliko imamo vjere u Boga. Stoga ćemo za poslušnost biti nagrađeni vječnim životom samo ako slušamo iz vjere. Isus u Evanđelju ističe da je nastupio čas njegove proslave za koji je došao na svijet i za kojim je toliko čeznuo i više ga puta spominjao. To je čas njegove strašne muke i smrti koju On iz poslušnosti volji Očevoj dragovoljno prihvaća da bi nama svima po toj svojoj smrti donio život. To je nešto posve novo što se unosi u čovječanstvo. Teško to prodire u naše ljudsko mišljenje i osjećanje. Da bi taj misterij Božje ljubavi barem donekle mogli shvatiti, Gospodin nam ga nastoji nazorno približiti jednostavnom slikom iz prirode. Ono što se u pšeničnom zrnu nesvjesno zbiva po prirodi koja je u nj stavila životvornu i plodonosnu klicu, to će Krist učiniti iz neizmjerne ljubavi prema Bogu i nama ljudima. U granicama svoje mogućnosti i ljubavi to isto će učiniti svi Kristovi sljedbenici za Boga i Crkvu Božju. Taj isti zakon vrijedi i za svakog pojedinog čovjeka koji želi sebi dobro i postići vječno spasenje svoje duše. »Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka me slijedi! Gdje budem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.« (Iv 12,24-26)  Biti Isusov učenik, biti kršćanin znači slijediti Gospodina i ići njegovim putem križa koji nas vodi u slavu nebeskog Oca. U križu, u muci i smrti svoga Sina, Otac je proslavio svoje ime. To je ujedno i svećenička proslava Krista, jer je On na žrtveniku križa prikazao otkupiteljsku žrtvu za čitav svijet i time postigao vrhunac svog svećeničkog dostojanstva i djelovanja. A time je ujedno pridobio pogane da povjeruju u njega, da ga uzljube i da mu budu odani. Kao plod svega toga došao je nad apostole Duh Sveti u čijoj su moći oni obraćali pogane vjeri u Krista. I u tom obraćenju poganskoga svijeta i neprestanom obraćenju ljudi Krist se u potpunosti proslavio i neprestano se proslavlja. Na taj se način ispunila Isusova riječ: »A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.« (Iv 12,32-33) U tu najuzvišeniju proslavu Oca po Sinu u Duhu Svetome mi se kršćani uključujemo u svakom slavljenju Euharistije koja obnavlja, posadašnjuje i ponazočuje Kristovu žrtvu na križu za spasenje čovječanstva. Samo tada se potvrđuje i produbljuje naš Savez s Bogom, jer Isus na križu se očitovao kao Spasitelj svijeta. Odsad Krist zapečaćuje i sklapa taj Novi Savez svaki put kad se po sakramentima sjedinjujemo s njegovim životom, smrću i uskrsnućem. U tom smislu su pravi i potpuni kršćani jedino sveci, a mi ostali to postajemo koliko dušom i srcem u poslušnosti slijedimo Začetnika našega spasenja i koliko sa svojim trpljenjem, strpljivošću i potpunim predanjem volji Očevoj poput Krista idemo k slavi uskrsnuća i vječnoga života. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 31,31-34 Ps 51 (50) Heb 5,7-9 Iv 12,20-33 |