27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-2
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) »SUD BOŽJI NAD ONIMA KOJI ODBIJAJU VJEROVATI U SINA BOŽJEGA«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo sada slušali u Liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori »o sudu Božjem« kojem podliježu svi naši ljudski događaji, čini i djela, velika i mala, pojedinaca i zajednice, koje Bog mjeri i procjenjuje po sposobnosti ljudi da uoče, vjeruju i prihvate u svojemu životu i u životu drugih ljudi znakove Božje prisutnosti, ljubavi i spasenja. A to je čovjeku moguće samo pod tim uvjetom da se dopusti »rasvijetli« po vjeri od riječi Božje koja doseže svoj vrhunac u Isusu Kristu, jer s njim je svjetlost Božja došla na ovaj svijet. On je ta Božja »svjetlost koja je došla na svijet« (Iv 3,19) da rasvijetli putove života svakoga čovjeka i drugo nam ne preostaje nego da nas ta svjetlost obuhvati i rasvijetli svojim sjajem. Sakriti se pred tom svjetlošću ili pobjeći od nje znači pasti pod sud srdžbe i gnjeva Božjega i osuditi sama sebe na smrt. O tom sudu srdžbe i gnjeva Božjega koji je bio kaznio odabrani Božji Izraelski narod babilonskim ropstvom, govori nam današnje prvo čitanje iz Druge knjige Ljetopisa, jer su »svi svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda, oskvrnjujući Dom Gospodnji, posvećen u Jeruzalemu« (2 Ljet 36,14). Sav Izraelski narod, počevši od njihovih svećeničkih i narodnih poglavara, ne samo da nije slušao glas Božji koji ih je preko proroka pozivao na obraćenje, već su prezirali Boga i njegove proroke na sve načine do te mjere dok nije planula srdžba Božja koja ih je teško kaznila na taj način što je Bog poslao poganskog kralja Nabukodonozora da im uništi i grad Jeruzalem i Božji hram u njemu, da ih opljačka, poubija i preostale na životu da odvede u strašno prognansko ropstvo u Babilon.  A sve to im se ne bi bilo dogodilo da su slušali Boga svojega, jer »Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike, slao ih svejednako, jer mu bijaše žao svojega naroda i svojega Prebivališta. Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima, dok se nije podigla Gospodnja jarost na njegov narod te više nije bilo lijeka ….« (2 Ljet 36,15-16) Budući da dragi Bog nije mogao više ni na koji način dokazati svojemu narodu da je pošao putem propasti i da je potrebno da se obrati i da živi po Savezu sklopljenom s Bogom, tj. po Zakonu Božjih zapovijedi, Bog je dopustio da ih zahvati ta velika nesreća tako da bi shvatili da bez Boga ne mogu uopće opstati na životu. I tako je i bilo. Kad je Izraelski narod osjetio svu gorčinu teškog jarma babilonskog ropstva, došao je k sebi, pokajao se za svoje grijehe i zločine i jecajući u plaču i molitvama počeo se obraćati svojemu Bogu za pomoć. I na koncu sam Gospodin Bog koji je ostao vjeran svome savezu što ga je sklopio s Izraelom potakao je duh perzijskog kralja Kira da pusti iz ropstva njegov narod i da mu dozvoli da se vrati u svoju domovinu, ovim riječima: »Ovako veli perzijski kralj Kir. Sva zemaljska kraljevstva dade mi Gospodin, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tako je god među Vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim, pa neka ide onamo!« (2 Ljet 36,23) Također sv. Pavao apostol govori (u današnjem drugom čitanju iz Poslanice Efežanima) da bi Bog u svojoj pravednosti osudio sve ljude zbog njihovih grijeha i zloće da nas nije Isus Krist otkupio svojom mukom i smrću na križu. »Braćo! Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom (…), te nas zajedno s njime uskrisi …« (Ef 2,4). A Bog nas je spasio, ne zbog naših zasluga već po svojoj milosti iz ljubavi, milosrđu i samilosti prema nama grješnicima. I tako nas je Bog po vjeri učinio sposobnim za dobra djela. »Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao, njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi, da u njima živimo« (Ef 2,8-10). Ali iznad svega današnje sv. Evanđelje po Ivanu govori o »sudu« Božjem koji se proteže nad životom svakog čovjeka i koji se jasno očituje svim ljudima pred raspetim Kristom na križu. Pred Isusom raspetim, koji je najveći dokaz ljubavi Božje prema nama ljudima, Bog otkriva život svakoga čovjeka da vidi da li će ga opravdati ili osuditi. Tko prihvaća taj najveći dar ljubavi Božje u Kristu raspetome i živi po toj ljubavi, neće biti osuđen nego spašen; dok svaki onaj koji odbija tu ljubav Božju i zatvara se sam u sebe i nije sposoban da prihvati milost Božju i da po njoj živi bit će osuđen zbog tvrdoće srca svojega i mračnog vidika duha svojega. Duhovni preporođaj svakog čovjeka moguć je samo onda ako je čovjek sposoban da podigne oči prema Isusu uzdignutom na drvetu križa. Bog je Krista uzdigao na križ kao najveći znak, najveće otkrivenje svoje ljubavi i milosrđa i kao jedini lijek koji nas spašava od ujeda zmije paklene i od otrova grijeha i zla koji nas obara u vječnu propast i smrt. Stoga vjerovati ovoj raspetoj ljubavi Božjoj, Isusu Kristu, znači dati slavu Bogu i sebi zaslužiti vječni život. Isus Krist, proslavljen u srcu onih koji vjeruju, jest potvrda one iste slave kojom ga je Otac proslavio kad je uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo. Ali ta proslava ljubavi Božje u Isusu Kristu koji živi u našem srcu i duši najveća je onda kada mi živimo po toj ljubavi. Stoga mi kršćani poput raspetog Krista na križu moramo biti znak ljubavi Božje pred licem cijeloga svijeta. Sudbina svakog čovjeka se odigrava i odlučuje pred Križem Kristovim i ovisi o prihvaćanju ili odbijanju te ljubavi Božje koja se objavila u Isusu Kristu. Spasenje čovjeka, dakle, ovisi o njegovu stavu prema Isusu Kristu, Sinu Božjem, koji je vidljivo lice nevidljivoga Boga. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u Ime Jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,16-18).  To su zaista potresne riječi. Bog po svojoj neizmjernoj ljubavi želi spasiti svakog čovjeka u svome Sinu Isusu Kristu. Bog žrtvuje svoga Jedinorođenog Sina da bi spasio nas. Između »smrti« Sina svojega i našeg života, Bog je izabrao nas ljude. Sud Božji nas ljudima proizlazi baš iz ove žrtve ljubavi. Ne prihvatiti ovu žrtvu ljubavi Božje znači odbiti samoga Boga, zanijekati njegovu svjetlost i odbaciti jedan život koji nam se daruje. Na taj način čovjek osuđuje sama sebe jer više ljubi tamu nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove života svakog čovjeka. »A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti, nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena« (Iv 3,19-21). Ovdje dotičemo najtamnije dubine ljudskoga srca: njegova mržnja prema svjetlosti koja razotkriva dvoličnost, licemjerstvo, divljaštvo, prljave interese i svaku drugu vrstu grijeha i zloće što se kriju u ljudskoj nutrini. Ne htjeti izići na svjetlost Božju iz straha da se ne bi razotkrila naša zla djela znači podleći sudu Božjem i najstrašnijoj osudi zato što čovjek više ljubi tamu nego svjetlost jer i dalje želi ostati u svojoj zloći i grijehu. Kad čovjek do te mjere upadne u grijeh i zlo onda je sasvim jasno da će biti osuđen za čitavu vječnost jer nije povjerovao ljubavi Božjoj koja se očitovala u Kristu uzdignutome na križ i jer nije dopustio da svjetlost Božja uđe u njegovu dušu i njegovo srce da ga oslobodi od grijeha i zla i da ga spasi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23 Ps 137 (136) Ef 2,4-10 Iv 3,14-21 |