27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 4. KORIZMENA NEDJELJA-1
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) »LJUBAV BOŽJA OSLOBAĐA I SPAŠAVA«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre, draga omladino! Korizma je vrijeme priprave za najveći blagdan veselja, radosti i slave Uskrsa. (Stoga evo usred Korizme nalazi se danas Nedjelja veselja,) jer samo spomen na Gospodina naša je radost. A uzrok i motiv te naše radosti jest to što nas Bog ljubi. Zato želim danas prihvatiti ovu jedinstvenu prigodu koja nam se pruža da zajednički razmišljamo o Božjoj ljubavi koja oslobađa i spašava. Apostol ljubavi Božje, sv. Ivan Evanđelist, kad govori o Bogu jednostavno kaže: Bog je ljubav! (1 Iv 4,8). On je ljubav u samom sebi, već i prije spoznaje da iz ljubavi može stvoriti različita stvorenja. Znamo da dragi Bog, iako je jedini i jedinstveni, nije samotnjak niti egoista – sebičnjak, pa ni u ono vrijeme prije stvaranja svijeta. S njime je njegova mudrost, njegova vječna Riječ, njegov Sin koji je savršena slika Božja, kojeg Bog Otac ljubi i koji Oca ljubi tako snažnom ljubavlju da tvore treću osobu: Duha Svetoga. Dakle, u Bogu postoji ljubav, jedinstvena i nedjeljiva, ali nestvorena, trojstvena, nedostupna.  Ali ipak, mi ljudi, kršćani i vjernici, nismo bili Bogu nepoznati ni odsutni ni onda, jer, po riječima sv. Pavla apostola: »On nas sebi izabra prije stvaranja svijeta« (Ef 1,4). Već tada smo bili sadržani i predviđeni u Božjoj ljubavi, kao stvorenja još sakrivena u misli i u krilu Onoga koji je sve stvorio i čeka da se njegova stvorenja pokažu na svjetlu dana. Prema tome stvaranje je objava te sakrivene ljubavi, prvi bitni čin Božje ljubavi prema nama stvorenjima; čin koji nas uvodi u bivovanje i opstojanje. Makar je ovdje svaka naša ljudska usporedba zaista kukavna, tu Božju ljubav možemo usporediti s ljubavlju dviju osoba, tj. muža i žene, u činu rađanja novoga života. Bog stvara da izlijeva svoju ljubav, jer dobro osjeća potrebu da se izlijeva i daje u ljubavi. Bogu nije bilo dovoljno da ljubi samoga sebe, već je htio ljubiti i biti ljubljen od nekoga koji je izvan njega i prema komu će ljubav zauzeti novo obilježje: slobodne i besplatne ljubavi. Dok svaka ljudska ljubav, pa i ona prividno sasvim nesebična ljubav majke ili zaručnice, ustvari je sebična ljubav i ima izgled traženja samoga sebe. Zaista, čovjek se ostvaruje ljubeći, jer samo u ljubavi nalazi svoju sreću. A Bog, ljubeći, ne ostvaruje sebe, nego ostvaruje druge osobe. Njegova je ljubav čista milost: tj. potpuno darivanje sama sebe drugome, iako je to za nas, na neki način, nepojmljivo i neshvatljivo. Iako je Božja ljubav u sebi stvarnost jedinstvena i nedjeljiva kao što je jedan nedjeljiv i sami Bog u svojim Trima Božanskim Osobama, ipak ta se ljubav nama očitovala i objavila konkretno u čitavom nizu čina i zahvata, a što se naziva »povijest spasenja«. Tako između svih naroda svijeta, Bog Otac, po neizmjernoj svojoj ljubavi i vječnoj mudrosti, izabra sebi jedan narod, odabrani Izraelski narod, po kojem je trebalo doći spasenje svijeta, jer iz tog naroda se rodio Otkupitelj i Spasitelj cijelog čovječanstva. Zato Stari Zavjet, kad želi istaći što samo Bog može učiniti, što je samo njemu jedinome svojstveno, onda se ne zanosi ni Božjom snagom ni Božjom silom, nego Božjom ljubavlju i milosrđem.  I kad bi god taj odabrani Božji narod zaboravljao svoje mjesto koje mu je Bog odredio, on bi gubio svoju pravu slobodu i padao u ropstvo. Stoga Bog u svojoj prevelikoj ljubavi prema svome narodu morao je posezati za teškim lijekovima, jer izabrani narod propada zato što ne želi biti Božji narod, postaje ohol, iskorištava siromašne i utječe se lažnim bogovima, oskvrnjujući Dom Gospodnji, i gomila »nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivo-božačkih naroda« (2 Ljet 36,14). Zato kazne Božje u povijesti njegova naroda, uvijek su medicinalne: žele da izliječe zloću ljudi i da ih ozdrave. Bog se uvijek očituje kao Spasitelj. Bog uvijek iznova zahvaća u povijest svoga naroda i nanovo ga oslobađa. Nije to oslobođenje jedino od materijalnog robovanja, već oslobođenje od svakog ropstva duha. Za pojedinca i narod propast je samo onda kad se posvema udaljuje od Boga. Gospodin Bog je toliko ljubio svoj narod da im je neprestano slao svoje glasnike i svoje proroke da ih pozivaju na obraćenje jer ih je želio osloboditi i spasiti. No nikad ne bi čovjek ni pomisliti mogao do koje je mjere Bog Otac bio kadar ljubiti svoj narod tako da im je naposljetku poslao i svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ih oslobodi i spasi. Ljubav Božja prema ljudima želi, dakle, čovjeka osloboditi od grijeha i svakoga zla i spasiti. »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,15) Isus Krist je Božja ljubav koja spašava čovjeka. On je opipljiva objava Očeve ljubavi prema nama ljudima. U Isusu se Božja ljubav izjednačila našem ljudskom stanju koje osjeća potrebu da gleda, sluša, dijalogizira, dodiruje, liječi i ozdravlja. Isus Krist nije samo bio dokaz Očeve ljubavi prema ljudima, već nas je On sam i sa svoje strane ljubio Božanskom i ljudskom ljubavlju jer je bio i Bog i čovjek. Isusova ljubav za ljude je jaka, muževna, stalna i trajna sve do konačnog žrtvovanja života na križu, ali ipak ta ljubav je sasvim nježna, to je ljubav puna osjećanja i prave ljudske topline. On je ta utjelovljena i do vrhunca ostvarena ljubav Božja prema ljudima. I to prema nama, prema svakom čovjeku. »Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog posrtaja oživi zajedno s Kristom« (Ef 2,4) koji je za nas umro i uskrsnuo.  Spasenje je, dakle, dar ljubavi Božje. To je milost Božja koja spašava čovjeka po vjeri, a ne po ljudskim osobnim dostignućima ili zaslugama. Zato Bog od nas traži da se u vjeri potpuno predamo u ruke njegove Očinske ljubavi, jer smo »njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela« (Ef 2,10) da bi imali život vječni. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu« (Iv 3,16). Krist uzdignut na križ postaje konačni znak ljubavi Božje prema ljudima i jedino sredstvo da se otrgnemo od zla tako da bi po vjeri u njemu imali život vječni. Iscijeljeni od grijeha po Isusovoj muci i smrti na križu i mi postajemo slobodni i prava djeca Božja preporođeni krštenjem vode i milošću Duha Svetoga. I tako Božja ljubav, koja se očitovala u Isusu Kristu, ostaje među nama ljudima i oživljava Crkvu po Duhu Svetome. Duh Sveti je ona uzajamna ljubav između Oca i Sina, koja se nakon Kristova uskrsnuća, razlila na sve koji vjeruju Radosnoj vijesti spasenja, kao miris što izlazi iz posude od alabastera i ispunja kuću: »Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan« (Rim 5,5). Duh Sveti nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom i tako nas čini pravom posinjenom djecom Božjom: »Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha« (1 Iv 4,13). Bez dara Duha Svetoga, Isus Krist, taj najveći »dokaz ljubavi« Božje prema nama ljudima, ostao bi samo jedan povijesni spomen koji bi sve više i više izbljeđivao kroz stoljeća koja odmiču. Dok Duh Sveti tu ljubav čini aktualnom stvarnošću, današnjom stvarnošću, stvarnošću koja ne prestaje do svršetka svijeta, jer on kao živi Kristov spomen čini da Isus živi i djeluje u duši, srcu i u život onih koji u njega vjeruju. Taj »Duh ljubavi« Božje koji živi i prebiva u nama kao osoba, kao Utješitelj koji nam daje mir, snagu, hrabrost i pomoć, nazvan je i »novo srce«, »srce od mesa«, jer On čini ne samo da smo ljubljeni od Boga nego da smo i mi sposobni na novi način ljubiti Boga i braću. Kad je On prisutan u čovjeku, onda i vjernik može opsluživati zapovijedi Božje, može odgovarati ljubavlju na Božju ljubav i biti »drugi Krist«: tj. pomazanik, svjedok, prorok i svećenik Božji u ovome svijetu. Evo, ovo je, u glavnim crtama, objava Božje ljubavi za čovjeka, polagani razvoj te ljubavi kroz povijest spasenja ljudskoga roda sve do današnjice Crkve. A kako mi ljudi odgovaramo na tu ljubav? Da li smo povjerovali u ljubav koju Bog ima prema nama? Toj Božanskoj ljubavi je povjerovala u potpunosti jedna mlada djevojka, Marija iz Nazareta, koja je toliko bila sjedinjena u ljubavi s Bogom Ocem da je po Njegovu Duhu Ljubavi (Duhu Svetom) začela, rodila i dala ovozemaljski život u ljudskoj naravi Jedinorođenome Sinu Božjemu i našemu Gospodinu Isusu Kristu. Toj ljubavi Božjoj je potpuno povjerovao također i jedan mladić, Marijin prečisti zaručnik sv. Josip, tako da ga je Bog Otac izabrao za zaručnika Majci Božje ljubavi i za zaštitnika, čuvara i oca hranitelja svojemu Sinu i za poglavara svete Božje obitelji. Toj Božjoj ljubavi povjerovali su također i naši praoci, pradjedovi i naša mlada braća i sestre, kada su prije više od tisuću i četiri stotine godina povjerovali Isusu Kristu i njegovu Evanđelju. Stoga vjernost Isusu Kristu naših predaka, koji su se borili za »krst časni« i »slobodu zlatnu« i ljubav i odanost Hrvata prema Rimskoj Crkvi i Petrovoj Stolici ubrzo su se pretvorili u ljubav, odanost i pobožnost Hrvata pema Majci Božjoj i Majci sv. Crkve Mariji, koju naš narod tako rado naziva »Kraljicom Hrvata« i sinovski je štuje u mnogim svetištima širom domovine.  Naš Hrvatski narod u četrnaest stoljeća burne povijesti svojega opstanka vodio je teške ratove i podnosio velike kušnje. Bila nam je sudbina da se borimo i da ginemo. Bizant, Turci, Austrija, Nijemci, Talijani i drugi narodi, rušili su nam čast, dostojanstvo i poštenje. Svi su nas varali i tlačili i htjeli su nam uništiti vjeru, jezik i naciju. I tada smo digli oči i ugledali Mariju sa Sinom Isusom u rukama gdje sa svojim sv. Zaručnikom Josipom stoji pokraj nas, uz naša ramena, na vrhovima naših brda, na raskršćima naših putova, ogrnuta svojim majčinskim plaštem hoteći nas sve zakriliti (zaogrnuti). I tako Marija kao majka s nama je gladovala, trpjela, molila se i borila da nas zaštiti i odbrani od neprijatelja i spasi. Marija je najvjernija zaštitnica hrvatskog naroda. Znao je to naš narod dobro pa je stoga prije više od tri stotine godina izabrao i njezina zaručnika sv. Josipa za glavnoga zaštitnika Domovine i cijeloga hrvatskog naroda jer je vjerovao u moć Božje ljubavi koja oslobađa i spašava.  Ali uza svu tu ljubav Božju, danas, nažalost, ima puno ljudi, pa čak i u našem hrvatskom narodu koji se uporno i otporno zatvaraju Bogu. Svakim danom sve više raste broj onih kojima ne uspijeva da vjeruju u Božju ljubav, pa ni u jednu ljubav. Previše je izdaja, previše razočaranja. Tko je jednom bio izdan i ozlijeđen, straši se ljubiti i biti ljubljen, jer zna koliko je zlo biti prevaren. Svijet i život današnjih ljudi ulazi u ledeno vrijeme, jer bez vjerovanja da nas Bog ljubi, čovjek izumire na ovaj zemaljskoj kugli. Pomislimo samo na tolike laži i prevare, nepravde, žrtve nemorala i droge, na tolika ubojstva širom svijeta pa čak i nevine i nedužne djece u utrobama njihovih majki prije nego što ugledaju svjetlost ovozemaljskog života. Svaki čovjek koji ne vjeruje »u Ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,19) osuđuje sebe sama na smrt jer više ljubi tamu zbog svojih zlih djela, nego Boga koji je došao na ovaj svijet da rasvijetli putove našeg ljudskog života. Mi kršćani moramo kidati taj mrtvački pokrov koji uvijek pokušava prekriti zemlju. To je naše zvanje i naš poziv. To možemo učiniti, jer ovu ljubav Božju koja oživljava svijet ne moramo mi pronalaziti svojom inteligencijom ili fantazijom. Ona je »izlivena« u naša srca u krštenju. Moramo je samo otkrivati u sebi i u Crkvi i svjedočiti je svijetu. Odlučan je čas u povijesti spasenja svijeta i našega naroda baš čas u kojem živimo. Zato poslušajmo glas Duha Svetoga koji nas danas preko svoje Crkve poziva da vjerujemo »u ljubav koju Bog ima prema nama« (Iv 4,16) i da po toj ljubavi živimo i djelujemo u duhovnom preporođenju našega hrvatskog naroda i čitavog svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Ljet 36,14-16. 19-23 Ps 137 (136) Ef 2,4-10 Iv 3,14-21 |