27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 3. KORIZMENA NEDJELJA-2
|
TREĆA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) RASPETI I USKRSLI ISUS JE HRAM NOVOGA ŽIVOTNOG BOGOŠTOVLJA  »Isus im odgovori: „Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Otajstvo križa spada u srž kršćanskoga vjerovanja. Čovjek se spašava po Isusovu trpljenju i križu i po svojem sutrpljenju i suraspeću s njime. Isus je došao na ovaj svijet da ljude svih vremena svojim životom, smrću i uskrsnućem povede putem koji vodi k Bogu. Koliko god su nam Isusov križ i njegovo trpljenje pokriveni velom tajne, oni nam ipak otkrivaju Božji plan spasenja. Stoga vjerujemo da iza križa i trpljenja stoji Očeva mudrost i Očeva ljubav. Tako je sam Isus prigrlio križ i u plamenu ljubavi Božje izgorio na svom križu kao žrtva našega spasenja (usp. Heb 9,14). Već Stari Zavjet promatra Deset zapovijedi Božjih kao sredstvo usklađivanja naše volje s Bogom. Te zapovijedi bile su stožer moralnog života najprije za Židove, a zatim i za kršćanski narod. U početku se te zapovijedi nisu ni osjećale kao zakon, nego kao događanje! Narod sklapa savez s Bogom, a zapovijedi su znak njegove pripadnosti Gospodinu, proglašenje da je on izabrani narod, različit od drugih: svet narod. Odatle činjenica da Izrael ne govori o zakonu kao nekom teretu, nekom nametu, nego kao o prevelikom daru Božjem.  Dekalog je izbor života što ga Bog nudi čovjeku. Dekalog je za čovjeka, a ne protiv njega. Ne želi dokidati ili ograničavati čovjekovu slobodu, nego mu pomaže da bude zaista čovjek. U Dekalogu nam Bog otkriva one nutarnje zakone po kojima nas je zamislio i stvorio da bismo što bolje postojali. Ali kako smo razumna i voljna stvorenja, Bog hoće da budemo njegovi suradnici. Bog hoće da mi sami sebe i kao pojedinci i kao udružena bića u obitelji, u društvu, u Crkvi i u državi dorađujemo i izgrađujemo. U Dekalogu se određuje, dakle, pravilan odnos čovjeka prema Bogu i naspram drugim ljudima. Čovjek treba da vrši Božji zakon jer ljubi Boga. A taj isti Zakon štiti i promiče ljubav prema ljudima. Zakon Božji je najveća dragocjenost i vrijednost čovjekova. On nam omogućuje da živimo u nenarušenoj ljubavi i zajedništvu s Bogom i ljudima. To je zakon života i to vječnoga života (usp. Izl 20,1-17; Ps 19,8-1). Dekalog je dakle put u nebo; njega kršiti značilo bi ići u smrt. Stoga i mi kršćani iskreno priznajemo da Zakon Gospodnji »dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje i ostaje svagda« (usp. Ps 19,8-10), jer »istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni« (Ps 19,10). Zato da ljudi ne bi više imali krive pojmove o Bogu, danas između nas i Dekaloga stoji Isus Krist, raspeti i uskrsli. On je Božja mudrost za nas i naš Zakon. To je shvaćanje bilo posve tuđe i Židovima i Grcima. Prvi su u kultu zakona došli dotle da su vjerovali samo onda kad im je Bog davao sasvim posebne znakove koje su često tražili. Filozofski raspoloženi Grci imali su najviše smisla za mudar sistem koji je čovjeka sređivao u ovozemnom životu, a o prekogrobnom nisu htjeli ni čuti. Zato s punim pravom sv. Pavao apostol izjavljuje: »I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost, jer je Božja ludost mudrija od ljudi, i Božja slabost jača od ljudi.« (1 Kor 1,22-25) Kad je kršćanstvo nastupilo propovijedajući Krista raspetoga koji je upravo svojom smrću na križu donio svijetu spasenje, Židovi su se na to sablažnjavali a Grci su nauk o križu smatrali ludošću. Ni jedni ni drugi nisu shvaćali da kršćanstvo nije zbirka propisa i mudrih izreka, nego spasenje i život što nam ga je Krist donio i zaslužio svojom smrću na križu. S takvim životnim stavovima nije moguće približiti se Kristu, takvima Isus ne može darovati svoje spasenje. Krist nije došao na zemlju da bude slavodobitnik. Kad je Isus svojim učenicima otkrio što će mu se dogoditi, oni to odmah ne shvaćaju jer su ga očekivali kao političkog osloboditelja i pobjednika nad neprijateljima. Krist će postati pobjednik, ali svojom smrću na križu. I tako je On postao Spasitelj svijeta. Značajno je to da Gospodin odmah kod prvog svojega nastupa u Jeruzalemu tako živo misli na svoju Pashu i da svoju smrt i uskrsnuće ističe kao glavno čudo koje će ljudima pružiti tražeći da u njega vjeruju. Iz toga vidimo kako je Isus neprestano mislio na svoju otkupiteljsku smrt za koju je i uzeo ljudsko tijelo. Zato je Isus i rekao Židovima: »„Razvalite ovaj hram i u tri dana opet ću ga podići!î Odvratiše mu Židovi: „Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, a ti ćeš ga podići u tri dana? Ali je on govorio o hramu svoga tijela. Kad je uskrsnuo od mrtvih, njegovi se učenici sjetili da je to htio reći, te su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus reče.« (Iv 2,19-22)  Za Židove je materijalni Hram bio mjesto Božje prisutnosti i blizine. Tu su oni nekako iz najbližega doživljavali Boga i susretali se s njim. Odsada, mjesto Božje prisutnosti bit će samo tijelo Isusovo. On sam. Ta On je Emanuel: S – nama – Bog. To tijelo Isusovo, puno uskrsne snage, među nama je i u nama po Euharistiji. Tako i mi sami postajemo »Hram Duh Svetoga« (1 Kor 6,19) jer »Duh Božji prebiva u nama« (Rim 8,9-11). Sve što radimo, sve što jesmo, - ako živimo usklađeni s Božjim Zakonom –, sve naše bogoljublje i bratoljublje postaje proslava Boga kojega kao bogonosci pronosimo svijetom: Zato za nas kršćane raspeti i uskrsli Isus je Hram novoga životnog bogoštovlja gdje se mi klanjamo Bogu u »Duhu i istini«. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Izl 20,1-17 Ps 19,8-11 1 Kor 1,22-25 Iv 2,13-25 |