30.09.2010., četvrtak
GODINA A - 19. NEDJELJA KR. GOD.
|
DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) POUZDANJE U PRISUTNOST BOŽJU I U NAJTEŽIM NEVOLJAMA ŽIVOTA »Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!” A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?” Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: „Uistinu, ti si Sin Božji!”« (Mt 14,27-33)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! »Vidjeti Boga na svoje oči« (usp. Iz 52,8) bila je najdublja želja Staroga Zavjeta. Čeznutljivo sjećanje na raj, sjećanje kojim je prožeta sva Biblija, znači prije svega svijest o gubitku neposrednog i prisnog dodira s Bogom; zatim neprestani strah od njegove srdžbe, ali i neumorno nadanje u susret s njegovim licem i osmjehom toga lica. Riječ Božja iz usta prorokâ i Božja prisutnost u bogoštovlju su dva velika religiozna iskustva Izraela i oba usmjerena prema tom povlaštenom doživljaju: vidjeti Boga. Božje teofanije predstavljaju sam vrhunac u životu i poslanju proroka. Mojsije i Ilija doživjeli su to iskustvo u najvišem obliku. Ipak Mojsiju koji moli Gospodina: »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18), Bog, iako mu uslišava molitvu odgovara: »Svojom ću te rukom zakloniti dok ne prođem… pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.« (Izl 33,22) A Ilija, kad se njemu primače Gospodin, »zakri lice plaštem« (1 Kr 19,13) i ču samo glas Božji. Sve nam to govori da nitko ne može vidjeti Boga ako mu se sâm Bog ne pokaže. Božja duhovnost je za tjelesne oči tako nedokučiva da biblijski pisci njegova svojstva ponajviše gledaju u silnim prirodnim pojavama kao što je vihor, potres i požar. Iliji je bilo dano da, jasnije nego drugi, uvidi kako su to samo najave Boga koji mu se onda, u znak svoje nezamjetljivosti i miline, objavio kao »šapat laganog i blagog lahora«. »Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu.« (1 Kr 19,13a) Crkva nas uči da se i mi u Novom Zavjetu moramo truditi da ne izgubimo strahopočitanje prema Bogu. Iako njegova slava živi u našoj Crkvi kako nisu mogli ni slutiti starozavjetni velikani, ipak je Božje bivstvo nedostižno i našim očima. Ovdje poniznom vjerom možemo primiti samo njegovo milosrđe, spasenje, ljubav i vjernost, pravdu i mir, blagoslov i sreću. Drugo nam ni ne treba da se pripravimo na vječno gledanje i uživanje svojega Boga. Zato opisivanje tih novozavjetnih blagodati pobudilo je u Pavlovu srcu »silnu tugu i neprekidnu bol« (usp. Rim 9,1-2), jer ih ne uživaju oni kojima su bile najprije namijenjene. Izabrani narod je sam skrivio taj svoj otpad od Boga. Ali u prevelikoj ljubavi prema svome narodu apostol Pavao izjavljuje da bi bio pripravan podnijeti i anatemu za svoju braću po tijelu. Tako apostol narodâ kršćanima u Rimu, gdje su Židove vrlo slabo gledali, rado ističe ime svoga naroda i nabraja povlastice koje je Bog dao tome narodu i koje mu još uvijek pripadaju. Sam Bog je nazvao izraelski narod svojim prvorođencem (Izl 4,22), kojemu je ukazao svoju slavu (Izl 16,10) s njim više puta sklopio razne saveze (Post 6,18; 9,9; 15,18; 17,2.7.9; Izl 2,24), dao mu zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja, kako svjedoči čitav Stari Zavjet. »Oni su Izraelci; njima pripada: posinjenje i Slava, Savezi i zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja; njihovi su patrijarsi, i od njih potječe Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog slavljen zauvijek. Amen.« (Rim 9,4-5) Pavao je po krvi Židov, ali po vjeri je postao kršćanin pa još spominje da su židovski patrijarsi i kršćanima praoci u vjeri. A kao vrhunac svega toga je što od Izraelaca potječe po tijelu i sam naš Gospodin Isus Krist. Eto što sve novi Božji Izrael (usp. Gal 6,16) duguje starozavjetnom izabranom narodu. Kad apostol ističe Isusovo židovsko podrijetlo po tijelu, s pravom tu možemo gledati istaknuto i njegovo božanstvo. Ta Pavao upotrebljava tu prigodu da dade slavu Kristu kao Bogu. Zato liturgija neprestano slavi njegovo božanstvo i čovječanstvo: Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek!  Budući da je Isus ne samo čovjek nego i pravi Bog, On je mogao hodati i po moru koje je za Židove simbol razorne moći sila tame i zla uvijek neprijateljske prema čovjeku. Apostoli su kao ribari štošta doživjeli na moru, pogotovo noću, ali da čovjek hoda po morskoj površini, to je bilo tako čudno da su od straha stali vikati: »Utvara!« (Mt 14,26) Umirio ih je tek Isusov glas da je to On i da se stoga ne trebaju bojati. »Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!”« (Mt 14,27) Zatim nastupa Petar i pomiješanim osjećajima sumnje i pouzdanja želi i on hodati s Isusom po moru. »Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”« (Mt 14,28) Tada Isus pozva Petra da s njime hodi po tom moru i tako je želio pokazati da sva Crkva unatoč nevolja mora imati pouzdanja u njega. » A on će mu: „Dođi!” I Petar siđe s lađe te hodeć po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!” Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?”« (Mt 14,29-31) Na Isusovu jednostavnu riječ: „Dođi!”, Petar je povjerovao i ne samo da se spustio s lađice nego je doista i hodao. Bila je to ipak premalena vjera za trenutak napasti i kad je naišao malo veći val, iskusan se ribar uplašio, zaboravio na Učiteljevu prisutnost i počeo tonuti. Samo od sebe mu je došlo da je počeo vikati da ga Isus spasi, što je Gospodin i učinio pruživši mu ruku i ukorivši ga zbog malovjernosti. Tako se i u čudesnoj prisutnosti Božjega Sina pokazala ljudska slabost u Petru. Sve apostole je to navelo da su se poklonili Isusu kao Božjem Sinu. »Kad uđoše u lađicu, prestade vjetar. A oni što bijahu u lađici padoše preda nj ničice, govoreći: „Ti si uistinu Sin Božji!”« (Mt 14,32-33)  Tako i čitava Crkva stoji pred svojim Učiteljem i Gospodinom. Ona zna da će na kraju biti oslobođena svake pogibelji ako tako bude vjerovala. Crkva uvijek ima u svojoj sredini Isusa kojemu smije reći: Ti si uistinu Sin Božji! I narod sluša Isusov glas koji ga sokoli: Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se! Treba imati izvježbano oko da čitajući povijest Crkve zamijetimo u njoj živu prisutnost Božjega Sina. I nije bilo jedanput da su veliki sveci i mnogi vjernici hodali neustrašivo prema Kristu baš »po vodi«, usprkos najvećim valovima protivljenja ovoga svijeta. A snagu za to su nalazili kao i Isus u molitvi gdje su srdačno općili s nebeskim Ocem u zajedničkoj vezi Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 19,9a.11-13a Ps 85 (84) Rim 9,1-5 Mt 14,22-33 |