Putevima čudnosti moje

ponedjeljak, 08.05.2006.

Putnik

Noćas mi je tijelo pustinjom
bilo,
dajući se pijesku što oluja ga
tvoja nosi,
ne tražeći mira ni oaze
nebu i zvijezdama se podatno
izvijalo.
Gospodarice beskraja, uzdisala
su prostranstva kojima si hodao
i ostavljao tragove što jednom
će me vratiti k tebi.
U snenim zidovima utkana kletva
za oči koje ne vide,
da ljubav je jedini stanar u odajama
našim.

srijeda, 03.05.2006.

Ne bih to nazvala tugom ... ako ne moram

Rekoh već jednom prije da sam po slobodnom opredjeljenju sretna osoba. Nekako sam si baš svoja i apsolutno prihvatljiva u nasmijanoj verziji. No ponekad mi taj moj smajlić pobjegne, sakrije se negdje u džep i ostanem zamišljena, onak' na granici tuge. Iako nemam ni najmanje razloga biti takva. Postavim si tisuće pitanja zašto i kako, tražeći početak i kraj tog emotivnog klupka koje se nemilosrdno namotava u meni. Osjetim li previše nečije druge tuge ili samo ostanem praznih baterija?
Zašto si uopće dopuštam osjećati tugu, tuđu ili svoju?
Nick Cave mi pjeva „Straight to you“, možda je njemu isto k'o i meni … samo se trebamo poštimati …

utorak, 02.05.2006.

Ljepota stvaranja

Pod rukama tvojim
noćas će moje tijelo ilovačom biti,
vlažno i podatno sokovima što
od njih remek djelo stvara
Ko paučinom, pore mi nemir tvoj
love, u valovima što zapljuskuju
obale požude
Trajem u treptaju što vječnost
ga stvara i tonem sve dublje
mijenjajući udahe uzdasima
Nemoj stati jer neću preživjeti
mir, opstajem samo na granici
razuma
Učiniš li vrijeme slugom svojim,
u tvojim rukama noćas ću
nestati ...

Molba

Pogledaj me sada jer još
nije zadnji put
i ne boj se da reći ćeš nešto što
strah nameće u trenutku prekratkom
Zatvori oči, nemoj zamišljati jer
evo me tu, pored tebe stojim,
samo zatvori oči i gledaj me
nutrinom
Ne govori jer neizrečenog nema
među nama,
samo slatki fluid šutnje u koji
uranjamo svoju bit.
Ne moraš ništa jer već jesi,
zauvijek …
ne boj se,
poljubi me …

ponedjeljak, 01.05.2006.

Čuda i kako u njih vjerovati

Stajala je pred obiteljskom kućom, zbunjeno promatrajući užurbanost svojih roditelja. Sumrak je lagano obavijao dvorište a ledeni vjetar je sitnim zubićima grickao njene obraze. Ulica nije bila osvijetljena, jedino svjetlo je dopiralo iz kuće. Majka je stavljala stvari u prtljažnik auta dok je otac poluglasno ponavljao spisak, da se nešto ne zaboravi. Prolazili su pored nje kao da ne postoji a ona je zahvalna na tom miru upijala momente u sebi i sebe u momentu. Plava kosa spletena u pletenicu, bolno ju je zatezala na sljepoočnici a uši su joj bridjele od vjetra. Unatoč toploj odjeći drhtala je. I znala je da to nije od zime. Zrak je mirisao čudno, na barut i krv, u daljini potmula tutnjava eksplozija i detonacija.
Neko čudno vrijeme je došlo, zagospodarilo mladošću i životom. Sve je poprimilo drugi tok, čak je i rijeka podno njezine kuće drugačije tekla. Naglo prekinuta mladost, uzeti snovi, danas bez sutra. Više ništa nije bilo važno osim kako se zoveš i kojem bogu se moliš, tako su drugi diktirali. Još jučer osmijeh i radost na licu, danas glad i strah. Zabrinuto majčino lice dok broji zalihe hrane i očev smrknuti pogled dok šutke sluša vijesti sa radija. Preživjeti, bila je pomisao s kojom se odlazilo na spavanje. I prva s kojom se budilo.
- Uđi u auto,mila – reče joj majka, omatajući čvršće šal oko vrata. Ni mrak nije mogao sakriti tugu na umornom licu žene kojoj je jedina želja bila otići što dalje iz ratom opustošenog grada i spasiti kćer. Spasiti ono najvrijednije, ono za šta su ona i muž živjeli.
Motor stare Lade je tiho zabrundao kao da ih želi sačuvati od znatiželjnih ušiju.
Kliznuvši na sjedište iza majke grčevito je stiskala uz sebe otežalu plastičnu vrećicu. Uspomene, slike, bilo je prvo što je dograbila kada je otac dva dana ranije ušavši u kuću rekao: - Pakirajte se, idemo u Zagreb.
Čvrsto grleći komadiće svog života koji je tek počeo, bacila je još jedan pogled na dom. Borovi koji su ga okruživali kao da su pružali svoje grane govoreći: - Nemoj otići. Ljubav tvog oca nas je oživjela, pod nama si rasla, pod nama sanjala.
Tišina je gmizala dvorištem a kuća je u mraku šaputala: - Bježi...
Niz lice su joj tekle suze dok se osvrtala prema mjestu na kojem je još do jučer bila sigurna. I sretna... Tek dlan priljubljen uz zamagljeno staklo auta, posljednji pozdrav...
Tjedan dana kasnije, okupana žamorom ljudi i bukom tramvaja, stajala je na glavnom zagrebačkom trgu. Ničim se nije izdvajala od ostalih, tek pokoji prolaznik bacio bi pogled na djevojku što je stajala pred spomenikom, vjerovatno privučen njezinom kosom. Dugačka, boje žita i sunca iako nije bilo ni traga suncu u hladnom i vjetrovitom danu s kraja listopada.
Stajala je bez straha, prvi puta nakon toliko mjeseci u sred dana i pustila da je hladni vjetar šiba po licu. Život je tekao oko nje, novi početak je nudio zagrljaj. Ni dijete više a ni žena još, sjetila se kako se nasmijati. I smijala se svom svojom mladošću, svom žestinom i željom tako dugo čuvanom, smijala se suzama...suzama olakšanja.
Sada dok se sjećam tog dana, ne mogu a da se ne nasmijem. Jer osmijeh sam nosila svuda sa sobom, s njim sam počela iznova, s njim sam gubila, dobijala bitke i dobila rat. Osmijeh mi nikada nisu uzeli.
Iako se čini, ovo neće biti priča o meni nego o Čudu i događajima koji su mu prethodili.

- nastavlja se -

<	svibanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?