u oku promatrača

utorak, 04.10.2005.

bijeg od obveza, bijeg od sebe...

da se nadovežem na moj prethodni post, često se među onih 280 pitanja javljalo i nešto tipa: često ostavljam nedovršen posao ili ne odlazim s posla dok ne obavim sve nedovršene poslove. mislim, nisam čak ni sigurna koji je poželjan odgovor na ovakva pitanja, jer sigurno nije dobro biti neki supefrik koji ne može navečer sklopiti oči, znajući da je nešto odgodio za sutra. opet, ni druga krajnost nije idealna.

ja ponekad samu sebe brinem. moj prvi posao (u struci) je bio takav da u biti nisam imala neki dio posla koji je redovito, svakodnevno, rutinirano trebalo obavljati. znači, mogla sam si dati koji dan fore, surfati netom, mozak na pašu, a onda - navali.

kad sam došla ovdje, zapao me posao u kojem sam svaki dan imala 2-3 sata posla koji se nije mogao odgađati ni za popodne, a kamo li da drugi dan. to sam bez problema štrikala, usput puno naučivši, jer nije bio jedan od onih koje mirne duše možeš obavljati mehanički.

kako sam se malo popela na ljestvici, ovaj dnevni je otišao drugome, a ja sam dobila kakti nekakav posao nadzora, koordinacije, s tromjesečnim fiksnim poslom vezanim uz financijske izvještaje. posao mi nije mrzak, ali brate mili, kako samu sebe živciram.

eto, završilo je obračunsko razdoblje, mogla bih se tek tako baciti na posao. ne, ja šaram, malo ovo, malo ono, nikako da krenem. ma ja sam najgori kampanjac na svijetu. kad se nečeg primim, to radim stvarno do kraja, sve dok mi entuzijazam ne splasne. stvarno znam zapeti ko magarac, otići i u drugu krajnost. onda me ponekad drmne neka faza lijenosti i jednostavno ne ide.

eto, imam već dvije godine stupidna dva ispita i radnju na postdiplomskom studiju. nikako, ali nikako se ja ne mogu natjerati i skinuti pizdariju s dnevnog reda. tu i tamo me motivira pomisao da sam pljunula 25 tisuća iz svoga džepa, plaćajući odštetu zbog promjene posla. znam da ću zbog toga i magistrirati. imam još 6 mjeseci fore da mi odobre temu.

ja sam prototip kampanjca. ali nije da u miru živim s tom spoznajom. ne, mene to frustrira, vrlo često. kako hrpe veša stoje i čekaju, čekaju dok im ne posvetim višesatnu pozornost.

evo, svečano prisežem, danas ću se bez odgode baciti na posao koji me čeka, evo, objavljujem post i istog trena krećem, ne zaustavljam se dok ne završim. ma ni spavat neću dok to ne stavim ad acta. malo morgen...

glupa testiranja za posao ili debili regrutiraju

nedavno sam bila na testiranju za posao. ajme, koja koma... sjela sam za komp i krenula u osvajanje tipiziranog testa, kojeg koriste dotični hedhanteri. malo, ali stvarno malo mi je falilo da se dignem i odem od tamo... mislim si, koja sam ja budala, uz svoj posao i jako dobru plaću za hrvatske uvjete, ovako se mučiti. za to nema drugog naziva, osim mazohizma...

testove inteligencije ne prezirem. ok, nije mi drago u zadanom trenutku dovršavati nizove brojeva i slova, jednadžbe su mi bile čak i simpatične, ali to je mila majka prema drugom dijelu testiranja.

testovi osobnosti, psiho testovi, kako god ih nazvali, kakav shit!!! stvarno me ispizdilo na n-tu potenciju. prvo imala sam dojam da su gospoda uzela neki američanski test i loše ga preveli. to me stvarno razbjesnilo, pogotovo kad sam vidjela da bi o mojim kompetencijama trebale odlučivati osobe koje ne znaju razlikovati č i ć. ili ne znaju koristiti spelling checker, votever.

dakle, tvrdnja glasi npr. ponekad izgubim strpljenje čekajući u prometnim gužvama. mogući odgovori su: u potpunosti mi odgovara, često mi odgovara, ponekad mi odgovara, uopće mi ne odgovara (ako sam nešto fulala, unaprijed se ispričavam, ali mislim da nisam fulala smisao). dakle, pitam se ja sad (jesam li možda prevelik filozof???), što tu odgovoriti. ako odgovorim da mi u potpunosti odgovara, neću lagati jer me zaista ponekad živcira čekanje u gužvi. btw. koga ne živcira??? ako pak kažem da mi ponekad odgovara, pitam se koliko iznosi ponekad od ponekad. jer, ponekad mi odgovara tvrdnja da ponekad izgubim strpljenje čekajući u prometnim gužvama.

onda moj glupi, excelom zatrovani mozak, počne razmišljati ovako: ponekad, rekla bih da to značu i nekih 30-40% slučajeva. ako odgovorim da mi tvrdnja u potpunosti odgovara, to znači da me gužve živciraju u 30-40% slučajeva. ako odgovorim da me često živcira, to je valjda nekim 80% od navedenih 30-40%, što bi bilo od 24-32%. ponekad od ponekad bi onda bilo 30-40% od 30-40%, što mi daje 10-15%. e, jesam sajko. stvarno sam se na kraju pitala tko je veći debil - ja ili oni. što je najgore, što god odgovorim, lažem, jer me gužve živciraju u barem 50% slučajeva.

ne smijem zaboraviti spomenuti da je takvih pitanja bilo jebenih 280 komada. naravno da se onda natjeraš da ogovaraš instinktivno, ali ne mogu ja pobjeći od svog bedasto konfiguriranog mozga:(

to je bio samo prvi dio idiotskog psiho-testa. drugi dio je valjda gotovo jednako velik broj (priznajem, nisam pogledala koliki) pitanja s ciljem uspoređivanja zanimanja. dakle, poanta je međusobno usporediti zanimanja i ocijeniti svako od njih s: vrlo rado bih obavljala, obavljala bih, radije ne bih, nikako ne bih. i onda ti daju izbor između berača voća i lučkog radnika. moja je kolegica svojevremeno dobila sadnju crnih tulipana u jednoj kombinaciji. ne, ne, ipak ja nisam veći sajko.

dakle, ono što me tu ispizdilo je što moj mozak, pitanje poput želite li raditi u kazalištu, ne percipira nužno ograničeno tipa: da, želim plesati na pozornici, nego možda: da, želim biti direktor financija u kazališnoj kući. ako sam jebeni financijaš, sigurno ne mislim da ću u brododradilištu zavarivati plahte metala, nego ću se baviti svojom strukom. e, onda sam ja dio opcija, tipa kazalište ili dječji vrtić, jednako ocijenila, na što mi je izletjela glupa poruka da usporedim opcije. uspoređujem, mamuvamvašu, ali u oba ću biti direktor financija!!!! valjda sam ipak ja frik...

onda, htjela-ne htjela, na neka pitanja odgovaram onako kako pretpostavljam da bi bilo politički korektno odgovoriti, a ne onako kako bih možda zaista spontano odgovorila. na testiranju za sadašnji posao (koje je bilo jednako naporno) sam o sebi ostavila sliku osobe koja je sklona avanturama i riziku. kad me je teta psihologinja pitala zbog čega se smatram avanturističnom osobom, sjetila sam se svojih strahova od stajanja na rubu balkona, vožnje u trosedežnici i žičari, frkanju želuca pri prvih nekoliko mjeseci vožnje... ma, mislim, nisam ziheraš, to sam htjela reći. nije me strah donijeti odluku koja podrazumijeva neku dozu neizvjesnosti, ne bojim se promjene okoline, posao mijenjam bez većih problema, prihvaćam odgovornost i ta sranja.... enivej, nazvala me nakon testiranja moja sadašnja šefica, rekavši da ne zna bi li bila ponosna na mene, ili zabrinuta za mene, jer kadrovi su me visoko preporučili.

nego, pitam se koliko realno ta testiranja prikažu nečiju osobnost. jasno mi je da se ne može sa svakim kandidatom razgovarati i provjeravati ga na načine na koje bih ja to učinila (npr. dala bih mu tablicu s usporedbom nečijih rezultata, tražila grafove i slične stvari u excelu, tekst u wordu itd.). ipak, mislim da ovi izluđujući, trosatni testovi ne mogu ponuditi pravu sliku... možda se nađe neki psiholog, da me razuvjeri...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv