List Izvori | Čaporice
nedjelja, 13.05.2012.
U OVOM ZNAKU ĆEŠ POBIJEDITI
|
Za kršćane je korizma vrijeme intenzivne pripreme za blagdan Uskrsa, traje 40 dana. Svoje podrijetlo ima u četrdesetodnevnom postu Mojsija, Ilije i Isusa Krista. Vjernici su pozvani da se postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. U korizmeno vrijeme vrši se i pobožnost Križnog puta, koji nam kroz 14 postaja pokazuje što je sve Isus prošao u samo jednom danu, od onog trenutka kada je prihvatio volju svog Oca i prigrlio svoj križ. Možda upravo sada najviše razmišljamo o križu i što nam zaista predstavlja u životu. Križem započinjemo svaku molitvu, ukrašavamo naše crkve i obiteljske domove, obilježavamo raskrižja, nosimo ga kao ukras oko vrata, njime blagoslivljamo ljude i predmete. Križ je smišljen za okrutno razapinjanje, potječe još iz egipatskog vremena. Rimljani su ga prihvatili kao idealan način zastrašivanja neposlušnih. U vremenu dok je križ još uvijek služio kao sredstvo ubijanja, u kršćanskoj simbolici ne nalazimo ovaj znak. Kada je Helena, majka rimskog cara Konstantina – priznavatelja kršćanstva, prema povijesnim iskazima pronašla ostatke Isusova križa na brdu Kalvariji, križ ulazi u središte kršćanstva. «Ukras» križa tada još uvijek nije Isusovo izmučeno tijelo, nego biserje, zlato i drago kamenje. Ponekad se križ prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz križa iznikao i procvjetao život. Kroz 5. i 6. stoljeće na križu se sve više pojavljuje Kristov lik. U početku je uglavnom bio lik uskrslog Krista. U središte poruke Križa sve se više stavlja cilj Isusove muke i smrti – uskrsnuće. Trulanski sabor 692. g. ozakonjuje likovno prikazivanje Kristove tjelesnosti pa se tako otvaraju vrata likovnom prikazivanju Kristova tijela na križu. Prvi prikazi Isusovog tijela bili su uskrsni prikazi, na križu je Isus prikazan ne krvav i polumrtav, nego snažan, uspravan, odjeven u dugu haljinu, širom otvorenih očiju, kao da stoji na križu. Snažna poruka pobjede križa! Krist je na križu pobijedio, a ne bio pobijeđen. Uskoro će takvi likovni prikazi Raspetoga dobiti i kraljevsku krunu da se još više naglasi pobjednički vid križa. Kršćanski će Zapad sve do 13. stoljeća čuvati ovakav likovni prikaz, na Istoku već od 11. st. nalazimo sasvim drugačiji pristup raspelu – Krist je prikazan mrtav, sklopljenih očiju, savinuta tijela, glave naslonjene na rame. Tako je sve do danas. Kod Hrvata križ ima veliki značaj od stoljeća sedmog tj. od dolaska na ovo područje i početka pokrštavanja. O tome nam svjedoče mnogi dokumenti, kulturni i sakralni spomenici. Ovdje bih svakako spomenula i svima nam poznatu pobožnost Križnog puta na otoku Hvaru, u kojoj sudjeluju mještani šest mjesta središnjeg dijela otoka Hvara. U noći s Velikog Četvrtka na Veliki Petak kreću procesije «Za križen» iz Vrbanja, Vrbovske, Jelse, Pitva, Vrisnika i Svirča. Procesije se niti jednom ne sustižu i na polazišta se vraćaju u jutarnjim satima na Veliki Petak. Sve je započelo nakon pobune hvarskih pučana protiv hvarskih plemića, koja je ugušena 1514. god. od strane Venecije. Spominje se da je tada prokrvario mali križić. Vrijeme je prolazilo i počele su korizmene procesije, da bi bile prekinute tek u II. svjetskom ratu. Nakon toga procesije su se opet počele održavati unatoč brojnim komunističkim prijetnjama. Križ koji se nosi težak je od 12-18 kg., pokriven je crnim velom, koji izražava žalost zbog Isusove patnje i smrti. Stvarnost višestoljetnog hodanja «za križen» odražava pravu snagu naše vjere, stoga i dalje trebamo ustrajati u ovoj tradiciji neprocjenjive vrijednosti. Vjernost Isusu Kristu, Gospi i Križu pokazali smo i dokazali u Domovinskom ratu. Krunica oko vrata hrvatskih branitelja bila je slika kojoj smo svakodnevno svjedočili. Pripadnici IV. gardijske brigade, kojom se tako ponosimo, na svojim rukavima imali su natpis «In hoc signo vinces» - U ovom znaku ćeš pobijediti. Nažalost, veliki broj njih je izgubio život u borbi za slobodu domovine, mnogi su izgubili svoje tjelesno i psihičko zdravlje. Iz dana u dan nose svoj križ, oni i članovi njihovih obitelji, a svakodnevno smo svjedoci kako im mnogi ovaj križ čine još težim. Kako li im je samo teško gledati one koji na račun braniteljskog statusa ostvaruju mnoge privilegije. Dodjeljuju im se mnoga bespovratna sredstva za ovo i ono, a na kraju od toga ništa, sav novac završi u njihovim džepovima. Kupuju državno zemljište po sramotno niskim cijenama, a onda za to isto zemljište ishoduju prenamjenu pa ga prodaju po astronomskim cijenama i zarade milijune. Sve privilegije ovi «branitelji» dobili su na račun grijanja stolica u tko zna kakvim uredima, kilometrima daleko od ratišta, neki u to vrijeme nisu niti bili u Hrvatskoj. Prema tome doprinijeli su stvaranju slobodne Hrvatske isto koliko i ja koja sam '91.g. imala 12 godina. Dok, s druge strane, oni istinski branitelji jedva preživljavaju. Kako li je težak križ vukovarskih majki i očeva, supruga i djece, koji ni dan danas ne znaju gdje su im sinovi i kćeri, muževi i supruge, očevi i majke. Kakav križ nose žene koje su pretrpjele silovanja u svojim domovima i logorima, a te zločince susreću na ulicama svoga grada ili ih gledaju na televiziji. Nitko baš nema volje saslušati njihove životne priče i kakav su križni put pretrpjele, a kamoli da se ovi zločinci uhite ili osude. Mogu samo reći: Uskrsli Isuse, daj im snage i budi uz njih! U ovo «moderno» vrijeme često se čuju glasovi onih koji traže skidanje križeva iz javnih prostorija i ustanova, poput škola jer je za djecu šokantan prizor raspetog Krista. Šokantan je pogled na raspetog Isusa, a svi oni nasilni crtani i igrani filmovi, puni raznih načina ubijanja nisu štetni za dječju psihu. Ovakvim filmovima djeca su izložena praktički od rođenja, pa se čudimo što nasilje među djecom postaje sve češće i brutalnije. Voljela bih čuti mišljenje tih psihologa o ovoj situaciji. Kakve dvoličnosti! Osobno mislim kako se iza ove ideje skidanja križeva krije sasvim druga namjera. Francuski književnik i esejist Julien Green zapisao je: «Živjeti po Evanđelju nikako ne znači provoditi ugodan život i zanositi se raskošnim mističnim čežnjama, nego to znači ustati svako jutro i preuzeti križ tamo gdje smo ga ostavili prošle večeri». Nastalo je, da to tako nazovemo, «salonsko kršćanstvo» koje nudi «prazni znamen» na kojeg se više nitko ne spotiče, koji nije znak protivljenja, koji nema neprijatelja. Ako kršćanstvo prestane biti vjera u raspetoga Isusa Krista, kad ukloni «sablazan i ludost križa», tada ostaje samo «sablasno kršćanstvo». Tehnološko je društvo uspjelo umnožiti prilike za uživanje, ali mu je vrlo teško stvoriti radost. Radost se rađa na drugom mjestu: duhovna je. Novac, udobnost, higijena i materijalna sigurnost često ne nedostaju; ipak, dosada, tuga i žalost su dio života mnogih. Gospodin od nas traži da nadvladamo strah od patnje i boli i pridružimo mu se na križu. Naša će se duša pročistiti, a naša ljubav postati čvršća. Samo ćemo tako uvidjeti da je radost neodvojiva od križa. Lako je u dobro i pogodno vrijeme govoriti: Spreman sam na sve što Bog od mene hoće. Nešto drugo znači biti spreman kad križ dođe, naše srce tada postaje uznemireno i bojažljivo. Pomozi nam Isuse u takvim trenucima prihvatiti naš križ i neka nam snagu da misao – U ovom znaku ćeš pobijediti! Kristina Pešo |
- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||