List Izvori | Čaporice
nedjelja, 13.05.2012.
KARDINALOVO SRCE
|
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezarić u župi Krašić. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfantrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje, od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930. u Rimu. U srpnju 1931. vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku crkvu. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Zaređen je za biskupa 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj katedrali. Kao pastir zagrebačke Crkve nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima, i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima, nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Nakon svršetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen i u zatvoru ostaje do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, Tito ga je u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. "Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.".... Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna." Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te je daljnjih 5 godina lišen svih građanskih prava. Odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi 19. listopada 1946. gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a i sustavnom trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. Za poznavanje prilika u kojima se Stepinac nalazio u vrijeme zatočeništva u Krašiću osobito je značajan dnevnik koji je vodio krašićki župnik Josip Vraneković. U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. Papa Pio XI. 12. siječnja 1953. Stepinca imenuje kardinalom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti. Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Nakon što je kardinal umro, udbaši su okupirali Krašić. Kad je pala noć, karavana automobila, okružena do zuba naoružanim udbašima, krenula je put Zagreba. U karavani automobila je i lijes s mrtvim tijelom Alojzija Stepinca, državnog neprijatelja broj jedan. Vladimir Bakarić traži da se Stepinčevo tijelo pokopa tako da se ni za grob ne zna. Crkvene vlasti su zatražile od liječnika koji su vršili obdukciju na Stepincu da odijele jedan dio tijela , koji bi se sačuvao kao relikvija. Liječnik Peter Grünwaldje iskoristio je trenutak udbaške nepažnje i uzeo zdjelu s kardinalovim srcem, te srce predaje kardinalu Šeperu. No samo kratko vrijeme, jer su udbaši dojurili i zaposjeli Nadbiskupski dvor i od Šepera zatražili srce. Morao im ga je predati. Kad ga nisu mogli slomiti za života oni će ga spaliti. Posuda sa srcem je vraćena na Šalatu, već je pripremljena peć u kojoj su izgorjeli i drugi organi razuđena tijela. Otvorili su vrata na užarenoj peći i bacili u plamen crveno srce. Dvojica stražara pred vratima peći; oni paze da sve do kraja nestane. Pripalili su cigarete na vatri i cerekali se: "Kažu da je svetac, a vidiš kako gori !" Gorjelo je srce u rumenu plamenu i polako se stopilo s njime, nalikovalo na ona srca koja na starim oltarnim slikama Isus pokazuje otvorivši svoj plašt, a dolje piše :"Ovo je srce patilo za vas..." Stepinac kao da je predosjećao što će se dogoditi, pa na Euharistijskom kongresu u Čazmi 1940. izgovara proročke riječi: "Braćo! Neću duljiti, već ponavljam što sam rekao na početku. Pred vama je na oltaru život i smrt, Spasitelj Isus Krist. Život, ako ga priznate jedinim svojim gospodarom. Smrt, ako povjerujete dobro plaćenim agitatorima komunizma i praznim tikvama koje hoće da budu pametnije od svega svijeta. Ako odaberete njihovu ponudu, nas nećete moći kriviti. No, u tom slučaju bit ćete slični bukvama u šumi koje uistinu ne trebaju svete Pričesti, ali su zato određene za sječu, da se bace u peć i nestanu zauvijek. I vi ćete pasti ako prihvatite ponudu komunističkih zlikovaca, prije ili kasnije žrtvom komunističkog Moloha, koji je već progutao milijunske žrtve, ali nikada nije sit. Bit ćete slični i telićima, kojima istina ne treba svete Pričesti, ali su zato određeni za klanje, a da ni sami ne znaju ni kada ni gdje. I vi ćete i djeca vaša pasti žrtvom crvenih gospodara, kad bi samo nekoliko dana postali gospodari naše drage Hrvatske". Ovaj "crveni Moloh" nije uspio progutati kardinala Stepinca, čemu svjedoči činjenica da je papa Ivan Pavao II. Stepinca proglasio blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Na nama je dakle hoćemo li štovati "crvenog Moloha" ili ono srce pretvoreno u bezbroj iskrica, rasuto diljem cijele jedne izmučene zemlje, kao zvjezdani plašt nad truplima, razvalinama i okrutnošću. Kristina Pešo |
- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||