Followership: the forgotten part of leadership?

ponedjeljak , 30.11.2015.

Postavlja se samo pitanje koga i kako slijediti ako vam nisu zadane jasne smjernice?!

Ovog tjedna na predavanju smo raspravljali između ostalog o komunikaciji zaposlenika i njihovih nadređenih unutar poduzeća. Nažalost, komunikacija između hijerarhijskih razina je nepotpuna i ograničena, u smislu često dolazi do nesporazuma, asimetričnosti informacija, menadžeri imaju pristup određenim informacijama dok drugi nemaju te pridavanje manje važnosti mišljenjima drugih koji nemaju jednak autoritet. Poduzeće neće djelovati efektivno ni efikasno ako se sa zaposlenicima ne komunicira, tj trebaju jasno dati do znanja koji je njihov zadatak i što se od njih očekuje, što u konačnici rezultira i na poslovanje poduzeća. Menadžeri povrh svega moraju voditi računa o tome da njihovi zaposlenici uredno obavljaju svoje obveze te ih nastojati motivirati, jer motivirani zaposlenici će puno bolje izvršavati svoje zadatke i obveze te će vući poduzeće prema naprijed. Zaposlenici imaju operativnu ulogu te su upravo oni nositelji „tereta“ poduzeća i iz tog je razloga izrazito bitno da ih se motivira. Zanimljivo je da se izvođenjem igre u trajanju od 15 minuta s desetak studenata može doći do brojnih zaključaka koji se mogu transferirati na bilo koje poduzeće.
Glavna problematika koja se pojavljuje unutar poduzeća, koja uvelike utječe na njihov performans na tržištu, pored kompetentnosti i stručne spreme pojedinaca je i razina (ne)komunikacije između menadžera i zaposlenika. Promatrajući poduzeća na domaćem tržištu taj probleme postaje jasno vidljiv, menadžeri koji imaju stručni autoritet i moć nad svojim podređenima najčešće uvijek misle da znaju najbolje i pritom se ne konzultiraju s drugima, koji su specijalizirali u tom određenom području u kojem bi mogli dati svoj doprinos. Ujedno postoji i problem «udaljenosti» menadžmenta od operativnih jedinica. Često menadžment, zbog nepovezanosti sa zaposlenicima, nije svjestan da je za rješavanje problema potrebno samo objasniti zaposlenicima koje su njihove dužnosti.
Kao što je u našem simuliranom poduzeću, tako i u pravim poduzećima implementacija novog zadatka iziskuje dataljno pojašnjenje što se od svakog zaposlenika očekuje. Ako zaposlenici nisu informirani lako dolazi do nezainteresiranosti i demotivacije.
Da su sve tri organizacijske razine bile složenije i da se je više komuniciralo sa zaposlenicima mogli smo ostvariti efikasnije i učinkovitije rezultate, u ovom slučaju pobijediti. Glavni problem je bio što top menadžeri nisu zaposlenicima, tj najnižoj razini, objasnili koji je njihov zadatak i što se od njih očekuje, nego se očekivalo od zaposlenika da znaju što moraju raditi, odnosno koje karte moraju skupljati.
Također, u svrhu što efikasnijih rezultata top menadžeri (kojih je bilo dvoje, kasnije troje) su mogli podijeliti svoje obveze te jedan raditi na tome da se svakoj razini pojasni situacija, a drugi na otkrivanju koje se četiri iste karte moraju skupiti. Niti jedna razina nije djelovala složno, svaka je „ gonila svoj film“ i nadala se da će ostali (ili zaposlenici) s vremenom skužiti o čemu je riječ, dok su ti isti zbunjeno gledali uokolo.

Upravo ovako smo i mi slijedili svog lidera, nakon što smo konačno samostalno skužili da moramo sakupiti 4 iste karte, operativni radnik jedva skupio svoje 4 iste karte koje ganja zadnjih 5 minuta, šalje lider poruku: šalji svoje karte gore, bez pojašnjena, razloga, opravdanja. Prva pomisao: no super, oni ništa ne rade, samo čekaju, mi se tu mučimo, no ipak on ubire sve plodove. Jako slično poziciji običnog operativnog radnika u ogromnim korporacijama, gdje je radnik samo broj...
Igra nam je ustvari dosta pomogla da shvatimo da i nije tako jednostavno djelovati unutar organizacije koliko nam se na prvu čini, i da je puno lakše promatrati sa strane. Jednako tako, istraživanjem literature na Internetu nailazimo na slične igre za studente. Neki potiču vodstvo, neke su namijenjene da nauče studente timskom radu i slično. Sve te igre, unatoč tome što su pojednostavljene, mogu se transferirati na poduzeća. Zapravo se kroz igru studente ući od početka da razumiju da je organizacija živa i da se prema njoj tako i treba ponašati. Bez edukacije i komunikacije zaposlenih ni jedno poduzeće ne može opstati, barem ne dugoročno.

Oznake: društvena odgovornost, poduzeće, poslovanje

Dokumentarni film The Copropration predstavlja odraz poslovanja današnjih poduzeća, odnosno opisuje surovu realnost 21. stoljeća u kojoj se zrcali moć pojedinaca, točnije manjine koja upravlja i kontrolira većinom i svim pravima koja toj većini pripadaju. Iz mnogobrojnih primjera u filmu prikazano je kako se preferira državno nad privatnim vlasništvom. Privatno vlasništvo je prikazano kao „zlo“ u kojem su poduzeća zasebni identiteti vođeni željama pojedinaca za čim većim bogatstvom i blagostanjem, zanemarujući kakav utjecaj isto ima na društvo i okolinu.
Film šalje jasnu poruku „ko je gazda u dvorištu“ odnosno čiji se interesi stavljaju na prvo mjesto, a naravno da se radi o spomenutoj manji, odnosno o „velikim“ privatnicima. Znamo li uopće koliko su oni utjecajni? Zapravo, mislimo da postoji veliki problem zamagljene slike o sebičnosti korporacija koje za ostvarenje poslovanja s visokim profitima i masovne proizvodnje poražavaju kvalitetu ljudskih života. O poteškoćama u razvoju novih generacija, danas opustošenih područja, nekadašnje Meke za jeftinu radnu snagu, malo se govori. Baš kao što parazit ciljano napada već oslabljeni dio tijela u organizmu, tako i korporacija proračunato ulazi u oslabljene države i crpi zadnje atome radne snage kao i zalihe prirodnih resursa, kako bi ostvarila svoj cilj.
Postoji jasan problem današnjeg društva koji se povezuje s pojavom kapitalizma, bez obzira gleda li se sa strane pojedinca koji isključivo kupuje dobra i usluge jer su „brand“ ili sa strane poduzeća koje „forsira“ taj brand.
Činjenica da film potječe iz 2003. nam govori koliko je društvo otupilo na tuđe sudbine. 12 godina film je dostupan na tržištu, nakon čega su se i pojavile brojne knjige, izvori, te različiti ekonomski stručnjaci koji su upućivali na to, ali promjene u društvu nisu zaživjele. Pita li se itko što je s pravima podcijenjenih radnika ili bolje rečeno djece kojima bi bilo mjesto u školskim klupama, a ne za proizvodnim trakama?! Interes ljudi jenjava za onima koji su sramotno plaćeni za proizvod koji potrošači kupuju po astronomskim cijenama, a raste društveni interes kako će okolina percipirati pojedince koji „reklamiraju“ taj proizvod. Poražavajuće je što se većina nas pronalazi u ulogama ovih drugih, koji „reklamiraju“. Uprava ta činjenica je zabrinjavajuća i otvara prostor za daljnje probleme.
Danas, nakon više od 10 godina, društvo uz strahovanje od tzv. „psihopata“ poduzeća, strahuje od pojedinaca koji su postali brand, nametanjem ideala kako izgledati (nakon 20 estetskih operacija), što odjenuti (ako imate mogućnosti za JEDNU odjevnu kombinaciju potrošiti 5000€). Društveni mediji manipuliraju javnošću i iskrivljuju standard ljepote postavljajući ih na nerealnu i nedostižnu razinu.
Koliko god ta poduzeća šalju krivu poruku i krivi način poslovanja, težnja pojedinca je bila postati „biznismen “ i zarađivati brdo para pod svaku cijenu. Poruka tzv. uzora današnjice je ne biti dovoljno dobar u ničemu, ničim se baviti, a biti sve i imati sve. Postavlja se pitanje što će se događati u budućnosti s takvim poduzećima i koliki će utjecaj oni imati na potrošače? Valja napomenuti kako postoji mali broj onih o kojima se u javnosti malo priča, a zaslužuju da ih se spomene kao društveno odgovorne, primjerice vlasnik koncerna Ikea. Također postoje i oni koji ovaj problem prepoznaju kao prioritetan nad drugima, i oni pokazuju potencijal da se isti riješi, ali ih javnost ne podržava jer su korporacije radikalno izmijenile poimanje društvenog morala.
Rješavanje ovog problema predstavlja izlazak iz začaranog kruga u kojem imamo s jedne strane korporacije zadovoljne s postojećim stanjem visokih profita i s druge strane pojedince koji su zadovoljni s (niskim) cijenama proizvoda koje si mogu i žele priuštiti.
It’s not about the money, money, money
we don’t need your money, money, money,
we just wanna make the world dance
forget about the price tag... ali plati 350kn da bi slušao ovo. ;)