utorak, 25.12.2007.

Na kraju svijeta

Želja za nečim nedodirljivim (bezimenim a tako poznatim) odvela nas je putem starih maslina koje miluju u prolazu starim, kvrgavim rukama naših predaka u noći koja je mirisala na kišu, u noći koja dočekuje Božić.
Cesta, ti i ja. Glazba koju donosiš dok ti ja dajem osmijeh. Putujući sve dalje od civilizacije i svjetala grada bolje se vidi... iza nas je.
Trenutak dolaska i dok se ispod nogu otvara crna litica pod kojom vjerno čeka more u daljini svjetla nekog nepoznatog svjetionika koji kazuje put. Na kraju smo svijeta.
Poznato, sve poznato i toplo, sloboda da budem ono što jesam, neke niti protkane u mojim genima, neke škrape koje se ne daju oblikovati u ljepotu među nečijim nepoznatim rukama.
Miris kiše i tebe, poznati dodir čežnje i neka izmaglica koja obavija moje tijelo, tvoja blizina i smijeh. Dodir tvojih ruku kojim sve govoriš bez riječi, tražiš i zahtijevaš, naređuješ i moliš, uzimaš i daješ.
Zoveš me da izađem vani i tvoja ruka otvara vrata...dočekao me život u punini koju rijetko kad doživim, ona divlja sreća koja izmami suze na lice.
Rub litice ispod koje huči more, nebo tako blizu nas sa prvim kapima kiše, gola, škrta škrapa na kojoj čvrsto stojim u tvom zagrljaju i glazba...glazba koja je takla moju dušu.
Trenutak naših života kojeg smo proživjeli skupa na kraju svjetova, spoj neba, zemlje, mora, glazbe, mirisa kiše i nas na Badnju večer...dvoje izgubljene i nikad nađene djece koja traže dom, svatko na svoj način....
19:15 - Komentari (8) - Isprintaj

<< Arhiva >>