Iznutra Van
07.04.2010., srijeda
Ikran na mom balkonu
|
Sleti li vam, jednog jutra, na terasu neki čudan stvor, nemojte samo odmahnuti rukom ili zvati okulista i zakazati pregled. Možda vas je došao podsjetiti na sve što ste kao dijete znali i vjerovali, a onda trampili da zauzvrat postanete dobro prilagođeni odrasli ljudi. Moja najdraža dječja maštarija bila je da mogu letjeti. Neko vrijeme to nije bila čak niti maštarija, neko kratko vrijeme djetinjstva doista sam bila uvjerena da mogu letjeti. Zatrčavala bi se niz ulicu u svom kvartu, nadajući se ako me noge dovoljno brzo ponesu, da ću se u jednom trenutku jednostavno odlijepiti od tla i poletjeti zrakom. Samo tako! Ne sjećam se kada sam prestala to vjerovati i kada je to postala tek puka čežnja za nečim neostvarivim. No, znam da sam u jednom trenutku odustala od te ideje, pomalo se srameći tog dijela sebe koji je to silno želio. Tog dječjeg dijela sebe koji je vjerovao da je sve moguće. Povratak male letačice Tu nikada ostvarenu, ali i nikada zaboravljenu čeznju osjetila sam upravo gledajuci Cameron-ov Avatar. Sjedeći u fotelji, sa 3D naočalama nabijenim na nos, ostala sam bez daha kada je Jake zajahao golemog Ikrana. Gotovo da sam mogla osjetiti let. I zamisliti sebe na Jake-ovom mjestu. Tijelo Ikrana pod svojim nogama, lepet krila, vjetar koji me šiba po licu, lupanje srca, dah koji mi puni pluća i izlazi u eksploziji uzvika “Jipiiiiiiiiiiiiiiiiiii!”. Poplava radosti To je to! To je osjećaj za kojim čeznem i koji tražim većinu života. Osjecaj Života samog. Tako moćan i snažan da poput bujice u trenu preplavi sve stanice mog tijela tjerajući me da vrištim od radosti! Ponekad mi se zna desiti da se probudim s tim osjećajem. Ničim posebnim izazvanim. Niti izvana, niti iznutra. Jednostavno je tu. Sve je tako jasno. Znam gdje pripadam i kamo idem. Ta misao uhvati se u mojoj neuronskoj mreži na tren, a već slijedeći isklizne van. Pa ju ponovo tražim. No najčešće ne dolazi kada ju dozivam. Ima neki svoj tvrdoglav, nepredvidljiv ritam. Poput Jake-vog Ikrana. Samo je ovog mojeg teže uhvatiti. Ofucan od besciljnog letenja I tu mi je sinula ta ideja. Pa jasno! I ja imam Ikrana. Ikrana u kojeg sam vjerovala kao dijete. Ikrana na kojeg sam zaboravila i kojeg sam izgubila negdje usput. Dok sam odrastala i postajala adaptirana i razumna odrasla osoba. I trudila se potisnuti sve “sulude i nerealne” ideje. Završavajući “pristojan” fakultet, tražeći “dobar” posao i dižući kredit za stan. I sada, taj moj Ikran leti usamljeno. Možda se već i ofucao od besciljnog letenja. A možda jednostavno odmara negdje i čeka neki bolji trenutak. Koji većina od nas čeka cijeli život. I zato, ako vam jedno jutro, neki čudni stvor sleti na terasu, izgledajući pomalo zbunjeno, nemojte odmahnuti rukom čekajući pravi tenutak. Jer, možda je baš to vaš Ikran. I možda je sada, baš sada, taj trenutak da ga zajašite i krenete na urnebesnu jurnjavu. Avantura otvorenog srca A moj se Ikran - konačno vratio. Bio je jako gladan, umoran, a ponajviše pospan. No, s lakoćom smo se prepoznali. Bio je dovoljan samo trenutak dobre volje. Pa malo kolebanja, približavanja i “Hop”, već sam bila na njemu. I sada opet letim, letim u nepoznato, još uvijek labavo držeći uzde, no otvorenog Srca za sve što će doći. Jedva čekam! |
