znam da ću, lutajući po swemiru, negdje naći tebe... negdje u wječnosti srca, u ljudima, u beskonačnosti... NEGDJE. nijemim usnama po tko zna koji put prepričawam, ali kada bih htjela nešto izustiti, zastanem, s dahom izgubim i glas... ne bi pomoglo ni da wrisnem, krik bi me ubio....
sami u moru snova i rečenica tražimo naše kockice mozaika i čekamo neki nowi dan... tko zna... možda želimo nešto za što nigdje u zwijezdama nije zapisano da nam pripada... a možda samo čekamo...
tišina u nama. neka nepoznata riječ na mom srcu... a samo se plašim onoga što radim.. onoga što tebi radim...
i sad... konačno sam skupila dovoljno hrabrosti da swe zbrojim i oduzmem, stawim na stranu... i ocijenim kolika točno gadura sam ja.... jer si me wolio kad smo se samo gledali... stajali pred zidom koji je bio prewisok za naše godine... wolio si me i kad smo se približawali tom zidu.... i kad smo mu dorasli... wolio si me i kad smo uwijek bili 'tu negdje', mimoilazili se u moru nekih riječi čije značenje smo tek slutili... wolio si me dok sam ožiwljawala swoje imaginarne likowe i zawijala naše misli u pastelne boje.... wolio si me kad smo se samo držali za ruke i tražili posljednje zrake sunca u obrisima usnulog dana....wolio si me i dok sam koračala stazama požude zatworenih očiju... bez da je to uključiwalo tebe... wolio si me i kad sam ti se smijala u lice.. i nije mi se dalo smišljati oprawdanja za moje pogreške... ti si i tad bio tu... i nisam imala razumijewanja za tebe... nikad... jer ja nisam bila jedna od onih koje će prwe reći 'wolim te'.. ma ni od onih koje će uopće reći 'wolim te', ikada... a ti si me samo wolio.. i woliš me i danas, osjetim u načinu na koji me zagrliš... u pogledu kad se smiješ... u količini tuge u twom glasu kad drugima kažeš "ne, mi smo samo prijatelji".... i u twom razumijewanju kad plačem za Njim...
i sjećam se koliko sam ludila dok si mi goworio koliko sam ti draga... koliko me woliš... nisam to mogla podnijeti... bojala sam se... bježala.... bijegom od tebe pokušawala sam pobjeći od sebe... i tek te danas razumijem... kad se nalazim u istoj situaciji... kad se bojim reći ono što mislim... da ne izgubim ono što imam... zašto mi prije nisi rekao kakaw je to osjećaj?? kad nekoga ne smiješ voljeti??
šaljem snowe na krilima swog malog anđela.... a i on me je izdao...

owo wjerojatno nećeš pročitati... a koliko god glumila da sam jaka, nemam hrabrosti reći ti swe to, ne... možda ti jednom pokažem. možda... eto, Kiki, prijatelju... zaslužio si owaj post... žao mi je što je tako ispalo... pusa tebi...

Blato. Kiša. Krv. Rane. Tuga...
Boja hladnoće na mom licu. Tišina. Ipak je dva ujutro. Poneko svjetlo.Rijeka se ne čuje. U glavi odzvanjaju zvukovi preko nekoliko preslušanih pjesama, romantičnih, slatkih, o ljubavi, znate? Ja ne znam. Šutnem poneku grančicu.
Prisjetim se vremena kada se hladnoća činila toplijom nego što jest, kada je plava boja postajala narančasta... Kad život nije bio pravi život, već samo čekanje nečega da sve to promijeni…
Ne mogu zaspati, već noćima. Hladnoća me grli, slijepu od soli na trepavicama.. Ni Posejdon me više ne traži, odustao je. Trebam izroniti, ali kako? Zrnca svjetlosti, tamo na dalekoj, dalekoj površini. Utopija? Ne znam. Ako zaspim pred zoru, kažu mi da plačem u snu. Oni koji vjeruju u moju nekadašnju snagu.
I možda sam i danas u nekoj svojoj fazi, možda je to opet ona moja nervoza, a možda mi je jednostavno dosadilo igrati po tvojim pravilima.
Čovječe... Jučer si bio tu. Tužna sam jer spoznah prolaznost. Noćas je noć tamnija. Hladnija.
Zaboravila sam kišu, način na koji me poljubiš… Zaboravila sam zagrljaj… Pogled…
Nemoj da te zavara izraz moga lica. Ne, ja nisam sretna. Slomljena su moja mala krila... A gdje je ona djevojčica plave kose i velikih zelenih očiju... Ona koja se igrala u pješčaniku i sanjala o leptirima..? Zaboravljena u vremenu....
...Smiješno je to kako drugi ljudi kroje tvoju sudbinu... I koliko god pokušavao, ne možeš imati zvijezde... Ne.. Tišinu prekidaju stihovi nekad davno Njegovih pjesama.. Ovi pogledi u prazno i tragovi bez cilja ne vode nikuda.
Jesu li samo moji koraci umorni od trčanja? Nailazim samo na nemaštovite, maloumne rečenice. A gdje je sunce koje me može nahraniti srećom? Živčanim bez razloga. A samo je obična srijeda...
Jedni druge ne možemo zadržati. Susreti su samo svijetli trenutci. Jedna od riječi uvijek je posljednja.... I nemoj lagati da nećeš zatvoriti vrata. Davno sam si obećala da neću putovati mračnim i neprobojnim ponorima.
Kažu mi da će sutra biti bolje. A gdje je to sutra? U parku? Na klupi? Na onoj istoj gdje nas odavno nema?...
Ponekad poželim zadržati trenutak. Pretvoriti ga u vječnost. I ugledam se sa suzama u očima. Tko si ti? Zar uopće postojiš?

...I don't wanna hurt him anymore...

**za svaki put kad si stao uz mene
**za svaku istinu koju sam kroz tebe vidjela
**za svaku radost koju si mi donio
**za sve krivo u mom životu što si ispravio
**za svaki san koji si mi ostvario
**za svu ljubav koju sam našla u tebi
**Ti si bio taj koji me držao
**nisi dopuštao da padnem
**Ti si bio taj koji je stvarno vidio mene...

...Perdono
For everything I've done you have to know
I'm so sorry
Just give me another chance,
I'm gonna give you a rosa
continue dreaming of our everlasting friendship
I still believe in me and you...
...I'm trying to find a way to tell you that I'm crazy
If you don't understand what you mean to me I know I hurt you so,
but honey I'm here to let you know,
I love you so to let you know,
that I don't want live every single day here alone
I wanna see you dancing, smiling next to me...

...znam, rekla sam da ću ti reći sve.. lijepo.. 'pošteno'... i hoću... jer zaslužuješ ti puno više od jednog posta... ne... ne mogu dopustiti da ostane ovako, jer to nije bilo tko.. Ti nisi bilo tko... Da mi bude svejedno... I, da, kažem da to neću dopustiti.. a tko nas je doveo ovdje gdje jesmo? Da, ja... Znam... I ne mogu ti opisati riječima koliko mi je žao... Koliko sam bila bezobrazna.. Sebična... Užasna... Nepodnošljiva... I ako kažeš da više ne želiš razgovarati sa mnom, shvatit ću, jer sama svojim postupcima to tražim... Ali.... Ne želim se odreći Tebe... Nas... Onoga što sam ja uz tebe...
Jer te toliko volim....

**Prepoznat će se on... Jer je jedan i jedini...

**p.s.. Martina.. Kristina.. Hvala vam....

Tama. Kiša. Tuga. Samoća. Gdje si?
...
Tu si. Držiš me za ruku. Jako. Pritisak je toliki da krv gotovo više ne protječe tim dijelom. Ali gdje si? Ne osjećam te. Ne dopireš do mene. Ne kao onda kad sam imala osjećaj da me držiš za srce, iako je to bila samo ruka, baš kao sada. Što se dogodilo?
Glumim. Svaki dan. Neprestano. Toliko da više ne znam jesam li tu, pred tobom, ili je to samo privid mene nepostojeće. Smiješim se kao da je sve u redu. Govorim da je sve u redu. Ponavljam to glasnije, kao da ću samu sebe uvjeriti u tu bezgraničnu laž.
Nedefiniranim odjekom oglašava se čežnja za idealom. Tu je još samo u segmentima. Jedva se nazire. Počiva zaključana u kištri. Nije tako trebalo biti. Podsjeća na ono što sam voljela. Ono za što sam živjela. Ono apstraktno. Skriveno. Jedino vrijedno...
Prvi put u životu shvaćam da sam bespomoćna. Da ni na što ne mogu utjecati. I to me plaši. Više nego ikada.
Mislima te prizivam. Čini se da me ne čuješ. Zašto me ne čuješ? Gdje je NAŠA nit, ona zbog koje smo se osjećali povezanima, zbog koje smo se razumjeli?
Sad ti meni govoriš da je sve u redu. Ponavljaš mi to. Glasno. Glasnije. I pitam se koga od nas dvoje uvjeravaš. Grliš me jako. Pokušavaš mi reći da si tu. Ali prošlo je vrijeme kad se nismo morali služiti riječima kako bismo se razumjeli.
Kozmosi se okreću. Brzo. Brže. Udaljavaju se... Ne.. Ne sada... Bože, zašto??
Spuštaš pogled pred neizgovorenim optužbama. Jesu li stvarno pogrešne? Molim te, uvjeri me da jesu. Ništa mi u ovom trenutku nije potrebnije.
...

Mrak. Žamor. Razbijen mozaik. Više ničega nema...
Gomila ljudi. Guraju se oko mene. Vuku za ruke. Smiju se. Pričaju mi. Ne čujem ih. Ali smijem se. Pričam, a nemam pojma što im govorim. Kao da je uopće i bitno. Svodimo se na ono što smo mrzili... Na toliko manje od onoga što smo bili... I još uvijek pokušavam shvatiti u kojem trenutku je nestalo...
Ja više nisam tu. Da, nisam. Ni tebe nema, kao ni mene. Tu su samo ljušture. Ono čega smo se uvijek bojali. Ali nismo stvarno mislili da nam se može dogoditi. Ne NAMA.
Sjećam se nas. Nas dok smo postojali samo mi. Dok je cijeli svijet padao u zaborav. Zaustavljao vrtnju oko svoje osi. Bar smo tako mislili. A sad... Ja stojim. Gledam. Tražim. Ali najvrijednije stvari pronađeš samo jednom...
Da, drugi su oko mene. Poklanjaju vrijeme. Trud. Obasipaju pažnjom, kako ti kažeš. Možda me i vole. Tko bi znao... Ali, ne. Nije ono što je bilo. Ono što sam imala. Ono što smo MI imali.. Jer znam da nikom nije toliko stalo. I neće biti. Nikada...
Ne shvaćaju. Ne žele shvatiti. Ne znaju za maglicu. Ne znaju koliko stvari se može reći šutnjom... I onda govorim. Riječi koje za mene nemaju smisla. Ali ne mogu zaboraviti trenutke kad nisam govorila... Nije bilo potrebno... Jer smo mislili na isto... I sad samo želim šutjeti. A nitko ne želi razumjeti...
Svjesno ili ne, poslagali smo prioritete drugačije (zar ne, Borna?). Druge stvari su bitnije. Drugi ljudi. Ali ja i dalje znam da je to prividno... I ne mogu se pronaći ni u kome. Mrzim taj osjećaj... Kad nekog zagrlim, a ne osjećam ga... Ma koliko to htjela. Čudno je... Ali postalo je stvarnost.

***da ne bi bilo zabune, a bilo je... ne, Borna, ovo ni u jednom dijelu nije bilo 'upereno' protiv tebe... ni protiv koga.
uostalom, budalo mala... kak tak šta možeš i mislit... Hoćeš da ti nacrtam, hoćeš da ti nacrtam kojiko te vojim, aaa??? =)))

...jučEr sam bila toliko razočarana ljudima, pojawama, očEkiwanjima i, u konačnici, stwarnošću da jE post napisan u skroz nEgatiwnom tonu....
porEd swih loših stwari, zaborawila sam na najwažnijE u cijEloj priči. prijatEljE koji su uwijEk tu i na tomE im hwala...
owim postom im sE žElim ispričati za swE,...
prwEnstwEno mislim na Bornu i Kristinu.
Kristina...poslala mi jE milijun poruka na Em.Es.En.-u, dEsEtak propuštEnih poziwa... joj, srEćicE moa... nEmaš pojma koliko mi to znači... i možda sE nE poznajEmo dugo, ali, baš kako ti kažEš- sEkundarnim ljEpilom si mi sE zalijEpila za srcE... i nE žElim da nikad odandjE odEš... jEr tE wolim puno, puno, punooooo... do nEba i nazad... nE možE sE opisati rijEčima...
(LijEpo jE znati da postojis u mom zivotu. NijE bitno ni koliko, ni otkad, a ni zasto. LijEpo je otworiti oci i jEdnostawno znati da si blizu...)
Borna...hwala što si uwijEk tu, i onda kad to nisam zaslužila(jEr sE ponašam nEurawnotEžEno) i znaš da sam i ja uwijEk tu za tEbE... i nE znam na koji način da ti uopćE kažEm, rEčEm... swE što žElim rEći... da postoji rijEč u koju bi stalo swE što trEnutno mislim, upotrijEbila bih ju, ali toliku snagu nEma još nijEdna... i dođE mi samo da tE zagrlim, jako, jako... i da tE nE puštam... nikad wišE... to bi bilo najbližE onomE što žElim rEći. i nE znam šta bih da tE nEma, stwarno nE znam... (Kad tE nEma moji snowi sE izgubE, moja masta sE zamrznE, mojE usnE nE goworE...)
i još jEdan 'mawi'... koji mi sE polako ali sigurno uwlači pod kožu... (ma zna on to...)... hwala za to što žiwiš da mE oraspoložiš ak sam tužna ili nažiwciraš ak sam srEtna, jEr i ja žiwim samo za to da pronalazim razlogE da sE naljutim na tEbE.. ma znaš da sE šalim...Eo, ozbiljna. fala za to što jEsi i što mEnE činiš drugačijom osobom... swE za tEbE... i nEmoj mi sE sad umislit...

da.... danas jE mojoj Đurđici rođEndan... E, pa, lutko, srEtan ti rođEndan i swE najboljE... puno, puno swEga onoga što si sama žEliš.. a ja ti to žElim još wišE... ostani lijEpa, pamEtna i dobra... i nEmoj sE družit sa mnom jEr lošE utjEčEm na tEbE (izlEtići) hEhE... ma šalim

...toliko čEkam da wrijEmE prođE da ono samo prolEti pokraj mEnE. nEprimjEtno. podlo. bEzobrazno. gazi mE, a ja sE nE mičEm s mrtwE točkE. stojim i razmišljam swE dok sE zbrka u mojoj glawi nE prEtwori u ništawilo. ništawilo kojE mE dowodi do ludila. žEstoki bas probija mojE zwučnikE, ali ja ništa nE čujEm. kao da sE moj kozmos odwojio od cijElog owog swijEta i sad sama stojim.. (glEdam žiwot sa stranE...)

...wjEtar otwara wrata, a ja nE mogu poglEdati u ono što stoji prEda mnom. nE mogu sE još suočiti s tim. boli mE. boli mE swE što sE promijEnilo. swE što nEstajE. swE što pada u zaboraw. požEljEla sam da sE mogu prEtworiti u taj wjEtar. zaplakati glasno, a da nitko nE poglEda začuđEno. zastati u nEkoj krošnji. zawiriti kroz nEčiji prozor. obrisati nEčijE suzE s lica. uwući sE u njEgowu kosu. zaplEsati na ulici i zawrtiti sE najbržE što mogu.

...a nE mogu. tu sam, sama sa saznanjEm da jE swijEt jEdna upitna stwar za koju trEba EinstEinow IQ da bi ju shwatio. počewši od prijatElja koji ti nisu prijatElji, a glumE da jEsu. onda prijatElji koji ti jEsu prijatElji, a u biti nisu.. i prijatElji za kojE nisi ni znao da su ti prijatElji. nijE wažno. za nEkE stwari nikad nijE kasno. tako su mi rEkli. makar sam ja rEkla da jE za swašta kasno...

...htjEla sam sE okrEnuti, wratiti i naprawiti propuštEno, isprawiti pogrEšno.. ali nijE bilo swrhE. bilo jE kasno za isprawak.
dijEtE u mEni jE wEć bilo tužno...

nEkad mi sE dogodi da slučajno krEnEm razmišljati(samo nEkad i samo slučajno) o stwarima kojE su jasnE kao dobar dan... ili ih mi tako shwaćamo.
događalo mi sE nEkoliko puta da pronađEm osobu naizglEd tako sličnu mEni, istih intErEsa, istih poglEda na swijEt...i nE uspijEmo pronaći granicu gdjE stati. ili ju nEkako prEšutno prEđEmo. i swE sE raspadnE na komadE, komadićE... ostanu krhotinE. i koliko god sE trudio, nE uspijEwaš ih posložiti natrag u mozaik, sawršEnstwo, idilu...
i prođE odrEđEno wrijEmE, krEnEš daljE. misliš da si stariji i pamEtniji. nEćEš si dopustiti istE pogrEškE.
a mjEsEc jE još uwijEk tu. obasjawa tragowe istom jačinom. i opEt krEnEš istim puTem, za malim stopalima što wodE nigdjE. shwatiš to prEkasno. nEgdjE usput, probijajući sE kroz tE šumE simbola, izgubiš puno, prEwišE... izgubiš sEbE. i nE možEš sE pronaći. i najgorE od swEga jE što si i sam swjEstan toga. kiša polako klizi niz licE. rijEči bEz sjaja zastaju na usnama. ni zaboraw ih nEćE. i misliš da si sam. bEz nadE na obzoru. bEz sposobnosti da odrEdiš granicu swojoj nEmoći... a užas stwarnosti ti sE bEzobrazno smijE. wjEtar baca promašajE u licE. i kad misliš da jE kraj, da nEma daljE... sjEtiš sE da si zaborawio najbitnijE. ZWIJEZDE.
onE su uwijEk tu. nE brojE twojE starE grEškE. nE osuđuju. nE smiju sE kad trazis čuda..
puštaju suzE kad na krilima wjEtra otputuju snowi. poklanjaju zoru na dlanu. odnosE strah.
i poglEdaš koliko ih ima... nE možEš prEbrojati. prEwišE ih jE. ali nEkE sjajE jačim žarom. i shwatiš da su onE twojE. tu su za tEbE. i uwijEk ćE biti...

p.s. owaj post napisan jE jEdnoj prEkrasnoj osobi koja jE dokaz da jE wrijEmE skroz irElEwantno... i da biti nEkomu prijatElj nE znači družiti sE s njim bEzbroj godina ili znati njEgowE prEhrambEnE nawikE... dowoljno jE biti tu... Kristina, znaš da nisi sama niti ćEš ikada biti... loši trEnutci prolazE, prijE ili posiljE. wolim tE puno.

...jEr na tvom putu ja sam samo kamEnjE...
Ewo, i ja sE polako prEtwaram u jEdnu od onih kojE sam prEzirala, jEdnu od onih patEticnih, dosadnih curica kojE mislE samo na romantiku dok sE swijEt okrEcE u punoj brzini... i nE planira stati ni zbog koga, , pogotowo nE zbog jos jEdnE nEsrEtnE ljubawi koja mozda(wjErojatno) nijE ni bila ljubaw, samo jE kriwo protumacEna...
nE, owo nijE jos jEdan srcEdrpajuci post poslijE kojEga slijEdi rEzanjE wEna(swaka slicnost sa stwarnim likowima i dogadjajima jE slucajna!!!)
owo jE samo jEdan od onih dana kad razmisljam koliko jE cowjEk blEsaw kad misli da osjEca lEptiricE (ili sto wec) u trbuhu i kad sanja o ostavljanju tragowa u bijElom pijEsku, bosim nogama, nEgdjE dalEko, dalEko od lazi, licEmjErja i pokvarEnog swijEta (koji 'oce samo narodnjakE...)... oh, patEtika!
ali onda mi sE dogodi 'klik' i skinEm tE ruzicastE naocalE.
i sto onda? swijEt pojuri naprijEd jos brzE. nEstaju imEna, lica, ulice, gradowi... a ja stojim. stojim i cEkam. a nE znam sto. šarEni izlozi podsmjEhuju mi sE u licE jEr widE još jEdnu curicu izgubljEnu u vrEmEnu i prostoru. izgubljEnu u snowima. a ja i daljE čEkam tog princa na bijElom konju (jEbEna SnjEguljica!!), a njEga nEma, i nEma(i nEma, i nEma ga wisE...) ma nE. jEdnostavno ga nEma. i koliko jE onda smislEno traziti smisao u bEsmislEnim stwarima? (da, procitala sam owu rEcEnicu.)
nEma smisla. idEalno nE postoji.
i ne wrijEdi umrijEti u traganju za bEspotrEbno idEaliziranim stwarima.
i, ne, to ne znaci da nEma idEala, jEr ima ih. bEz njih nE wrijEdi ziwjEti.("mrijEti ti cEs...")
what's the point, ako bit nijE uhvacEna... nE walja glEdati kak ziwot juri glawom bEz obzira(nEa kočnice!) dok ti stojis... nE mozEs(ja nE mogu) cEkati da nEtko dođE i naprawi ti nEsto sa žiwotom... i, najwaznijE u cijEloj priči, za onE koji nE znaju, NEMA princa. NEMA ga.
p.s... nisam zaljubljEna.

Eh, opEt posrćEm... i nE izdwajam sE od drugih. swi nEkE Blogiche radE, pa Et da i ja nEst skraBam... nE kazem da cE bit suwislo(ma nece 101%) a wjErojatno ni zanimljiwotak da was samo dosada, solidarnost ili manjak zdrawog razumicha mozE natjErat da owo citatE. nE znam sto jos rEci u owom prEkrasnom prwom postu, pocEtku nEcega(rEalnijE nicEga), mozda sE budEmo druzili duuugo, duuuugo(koliko mE BudEte podnosili) a mozda odustanEm od svEga brzo, jako brzo...
Et, swima wama koji stE imali toliko strpljEnja i procitaLi owo saljEm kizzE...