znam da ću, lutajući po swemiru, negdje naći tebe... negdje u wječnosti srca, u ljudima, u beskonačnosti... NEGDJE. nijemim usnama po tko zna koji put prepričawam, ali kada bih htjela nešto izustiti, zastanem, s dahom izgubim i glas... ne bi pomoglo ni da wrisnem, krik bi me ubio....
sami u moru snova i rečenica tražimo naše kockice mozaika i čekamo neki nowi dan... tko zna... možda želimo nešto za što nigdje u zwijezdama nije zapisano da nam pripada... a možda samo čekamo...
tišina u nama. neka nepoznata riječ na mom srcu... a samo se plašim onoga što radim.. onoga što tebi radim...
i sad... konačno sam skupila dovoljno hrabrosti da swe zbrojim i oduzmem, stawim na stranu... i ocijenim kolika točno gadura sam ja.... jer si me wolio kad smo se samo gledali... stajali pred zidom koji je bio prewisok za naše godine... wolio si me i kad smo se približawali tom zidu.... i kad smo mu dorasli... wolio si me i kad smo uwijek bili 'tu negdje', mimoilazili se u moru nekih riječi čije značenje smo tek slutili... wolio si me dok sam ožiwljawala swoje imaginarne likowe i zawijala naše misli u pastelne boje.... wolio si me kad smo se samo držali za ruke i tražili posljednje zrake sunca u obrisima usnulog dana....wolio si me i dok sam koračala stazama požude zatworenih očiju... bez da je to uključiwalo tebe... wolio si me i kad sam ti se smijala u lice.. i nije mi se dalo smišljati oprawdanja za moje pogreške... ti si i tad bio tu... i nisam imala razumijewanja za tebe... nikad... jer ja nisam bila jedna od onih koje će prwe reći 'wolim te'.. ma ni od onih koje će uopće reći 'wolim te', ikada... a ti si me samo wolio.. i woliš me i danas, osjetim u načinu na koji me zagrliš... u pogledu kad se smiješ... u količini tuge u twom glasu kad drugima kažeš "ne, mi smo samo prijatelji".... i u twom razumijewanju kad plačem za Njim...
i sjećam se koliko sam ludila dok si mi goworio koliko sam ti draga... koliko me woliš... nisam to mogla podnijeti... bojala sam se... bježala.... bijegom od tebe pokušawala sam pobjeći od sebe... i tek te danas razumijem... kad se nalazim u istoj situaciji... kad se bojim reći ono što mislim... da ne izgubim ono što imam... zašto mi prije nisi rekao kakaw je to osjećaj?? kad nekoga ne smiješ voljeti??
šaljem snowe na krilima swog malog anđela.... a i on me je izdao...
owo wjerojatno nećeš pročitati... a koliko god glumila da sam jaka, nemam hrabrosti reći ti swe to, ne... možda ti jednom pokažem. možda... eto, Kiki, prijatelju... zaslužio si owaj post... žao mi je što je tako ispalo... pusa tebi...
Post je objavljen 27.04.2008. u 21:47 sati.