Kad sam bila mala,
objasnili su mi da je naš život svijeća.
Ponekad malena svjećica.
Svatko ima svoju.
Gori negdje daleko kod Boga.
On je upali i odredi koliko će trajati.
Nitko je nikad nije vidio.
Ne zna se koliko će gorjeti.

Imala sam šest kada je poginuo deset godina stariji bratić.
Noću sam prije spavanja razmišljala o zajedničkim trenucima.
Htjela sam ih ponovno proživjeti u snovima.
Juriti u autiću u lunaparku,
sjediti u kolicima dok me gura po trgovini,
plivati u bazenu.
Nisam si mogla objasniti zašto je njegova svjećica toliko kratka.
Ne mogu ni dandanas.

Utješili su me pokazivanjem prsta u zvjezdano nebo.
Selidbom u udaljene šljokice.
Duša se trajno zalijepi za tamnu podlogu i prati nas.
Mahala sam i šaputala "laku noć".

Kasnije su me drugi veliki ljudi učili da se trudim biti poput svijeće.

"Ako vjetar ugasi svaki plamičak oko tebe,
probaj ih svojom svjetlošću ponovno upaliti."

Znali su da se ne radi o lakom umijeću.

Ni njih više nema,
ali trag je ostao.