Posao u Zagrebu, Novom Sadu, Brčkom.
'92. godina.
16. lipnja deportacija u logor Luka.
U kolovozu je stigao 37. rođendan.
Nije imao rođendanskih želja.
Ni volje za novim danima.
Zaboravio ih je brojati.
Prije inspekcije Crvenog križa, zidovi su osvježeni, dvorište oprano, a bus je vozio do Batkovića.
Rovovi, jame, robovi na poljoprivrednim imanjima i grobovi.
Nitko nije znao gdje je.
Bez nade da srce kuca.
13. listopada slavi novi rođendan.
Puls nije nestao.
Iza sebe je taj dan, nažalost, ostavio leševe braće u patnji.
Brčanska brigada je skinula okove.
Tu večer je voda dodirnula njegovu kožu.
Kosa mu je očišćena od uši, a tijelo leglo u toplu postelju.
Put do kuće je bio dug.
Dobri ljudi su poklonili novac.
Poznanici ga nisu prepoznali.
Ni glas ni lik.
Majka je pala na koljena.
Urlik se čuo daleko.

Neprepoznatljiv u svakom smislu.
Doživotno.

U agoniji boli, straha, tuge i nemoći, čovjek zaboravi što mu se događalo.
Potisne trenutke koji su najviše ugrizli.

"Ako se budem pitao zašto, unutrašnjost će me pojesti. Ne mrzim nikog i ne mogu živjeti ako ne oprostim."

Hvala za svako skuhano jelo, premotanu pelenu, čuvanje, ljuljanje, sanjkanje, najljepše snjegoviće, topli zagrljaj i opomene kad je trebalo.

Sretna sam što si u nama, tri mala čudovišta, pronašao svjetlost.

Sretan rođendan, jedini moj i najdraži striče!