U međuvremenu, stigla sam.
U jednu od ulica moje mladosti.
Mog studiranja.
Najvećeg rasta i najvažnijih odabira.
Mjesto gdje sam učila nositi srce na dlanu i u očima.
Vješati se po zvijezdama.
Na bakine ćufte.
Zahvaliti svima za godine sigurnog skloništa i najtoplijeg ognjišta.
Došao je i taj dio godine.

Nad izgužvanom velikom majicom i
užarenom peglom u ruci,
u glavi se rasteže vrijeme.

Napisala sam sedam čestitki.
Doista svima želim najsigurnije sklonište i najtoplije ognjište.
Potičem snažno grebanje prstima po vlastitim stranicama, zamah krilima i oprezan let.
Savjetujem da uzmu koliko daju, a daruju od srca koliko mogu.
Tješim da su sve oluje dio života.
Šapućem da anđeli čuvari postoje i da je dovoljno osvrnuti se oko sebe.
Spominjem gnijezdo pod suncem i vrt različitih cvjetova.
Pišem im o snazi ljubavi.
Hrabrosti, odgovornosti i hrani koju ona donosi sa sobom.
Djeci i odraslima.

U sporednom svijetu,
djeca uzimaju oružje u ruke, a
majke leže u lokvama krvi.