Prapovijest III.
Desetogodišnjoj djevojčici se urušavao svijet i nije mogla izbaciti iz glave slike prethodne noći. Upalivši noćnu lampicu, ugledala je blijedog Vedrana s ogromnim podočnjacima kako stoji i drhti pored vrata kupaonice. Zvala ga je da se vrati u svoj krevet, a on je jaukao kako ne može.
- Mogu li spavati s tobom? - Una se šutke pomaknula do zida i raskrila prazno mjesto na krevetu.
Dogegao se, a dah mu je mirisao kao da je ispio bočicu truleži.
Puno vremena je proveo u bolnicama, ali herojski je primio sve breme. Tješio je Unu pri prvoj bolničkoj posjeti neka se sjeti samo kako su prije bili razdvojeni kada je ona prvi put dobila na poklon veliki bicikl. On je imao maleni sa žutim pomoćnim kotačima, a po njegovim idejama, predviđen jedino za guranje. Oponašao je poljoprivrednike kako baliraju, oru, siliraju, kose travu, tanjuraju i drljaju zemlju. Una je naučila voziti bicikl isto popodne i jurila je ulicom gore – dolje, a Vedran je cijeli vikend trčao za njom. Željka ga nije mogla zaustaviti opomenama da će pasti. Završio je u bolnici na dva tjedna s teškom upalom mišića. Doktori su bili iznenađeni njegovim stanjem u dobi od svega četiri godine.
Vedranu se ni tada nije skidao osmijeh s lica. Susjeda Marija je komentirala „na mljekari“ kako ona svoje sedmero djece othranjuje žgancima i mlijekom pa im nije ništa, a takvima poput obitelji Križan koji imaju svakojake kerefeke se to najčešće dogodi. Mljekarica Đurđa je nadodala da je Križanove kaznio Bog jer u kući imaju „nekrsta“; pošto Vedran do četrnaeste godine nije primio sakrament krštenja.
Tih prvih dana se, dok je Vedran tek završio u bolnici, netrpeljivost mogla rezati nožem. Ivanov glas je s krovišta štaglja dozivao Unu da donese čaše radnicima, tako što će se popeti ljestvama. Njen plašljiv glas mu je panično odgovorio da ne želi i da se boji.
- Nemoj da moram dolaziti dolje! Smjesta se penji gore! - odzvanjalo je dvorištem, a ona se oslijepljena suncem okrenula i koračala prema kući. Polupijane ruke su je dohvatile i istukle pred svima. Dvorište je ispunjavao smijeh, a njene hlače topla mokraća.
- Šta radiš, idiote jedan?! Ti nisi normalan! - zagrmio je dvorištem glas njene bake Anke koja je zajedno s djedom jednom mjesečno istizala iz Varaždina. Djed i prabaka su ustali od stola te zbunjeno gledali što se događa. Željka je povukla Unu u kuhinju i slušala majčino negodovanje.
- Ma pusti budaletinu! - ljutito je odgovorila.
Općepoznato je da loza Križanovih nikako ne podnosi alkohol. Una je tada vidjela svog oca prvi te posljednji put u alkoholiziranom stanju. Vidjela, osjetila i zapamtila.
Nakon što se Vedranova zdravstvena situacija stabilizirala i uslijedio povratak kući, Željka je zaštitnički vodila evidenciju te prilagodila svu prehranu njegovim potrebama, a cijela obitelj mu je bila podrška.
Una nije bila programirana da zaboravlja. Bila je kolekcionarka loših sjećanja. Nije si mogla pomoći. Gledala je navečer iz kreveta, kroz guste krošnje, svjetlost uličnih lampi i pitala se kakva je tuđa tišina pred spavanje. Nije mogla objasniti zašto će sutradan, dok je nitko ne gleda, zabosti iglu šestara u meso oko svojih noktiju. I trgati kožu. Guliti je. Odbacivati ono što ne bi htjela nositi dalje. Kažnjavati se jer misli da mora.
(Nastavlja se.)
