Prapovijest II.

Nestašni klinac, Yu - Gi - Oh ili Bakugan, kako se sam radosno nazivao, jest do sedme godine nesretno zaradio lom obje noge i mogući, ali srećom, neostvaren gubitak četiri vrška prsta desne ruke; upalivši poskrivećki pilu za koju mu je Željka često napominjala da ne smije nikako dirati jer se može ozlijediti. Gurnuo je kabel u utičnicu, gledao kako se pila na cirkularu okreće i stavio prste iznad. Trebalo je prvo skupiti hrabrost i nastupiti pred mamom u suzama i krvi. Ne zna se tko je više plakao od njih dvoje. Ma koliko god se brinula te imala situaciju pod kontrolom, igrom slučaja se uvijek nešto dogodilo.

Njezina opsjednutost kontrolom nije savršeno funkcionirala, a to ju je dovodilo do ludila. Vedran  se strašno brinuo oko svojih postupaka, stoga je posjedovao malenu knjižicu, u koju je zapisivao što će drugi misliti i kako će mama, njegova najvažnija osoba, reagirati. 

Mama se funjila na mene. - glasio je jedan od nekoliko zapisa ispisan nepreglednim dječjim rukopisom.

U procesu gradnje štale dok su svi bili zaokupljeni raznoraznim poslovima, Vedran se razbolio. Glavni općinski doktor Ismail je duži period uvjeravao Željku kako se radi o anemiji, ali iscrpljeno i klonulo dijete, s proljevom i povišenom temperaturom, je do isteka dana šutke signaliziralo da ga se odveze na hitnu. Mama je znala najbolje i slušala je bolno srce usmjerno Vedranu dok je jedvice podizao žlicu do usta.

Una je cijelu večer nervozno čekala sa stricem u kuhinji dolazak roditelja i brata. Strah je bio opipljiv u tom uskom prostoru izgrađenom od slame i blata. Neravni linoleum je sakrivao stari betonski pod postavljen tek godinu dana poslije dolaska Željke u kuću Križanovih. Stara Križanka nije odustajala od zemljanog poda, a nerazumna snaha je poremetila njenu viziju obiteljske idile. 

Una je svaku bratovu ozljedu ili bolest proživljavala veoma bolno. On je bio “njena beba” s kojom se igrala čuvajući ga dok roditelji nisu kod kuće.
Ta još je donedavno bio njena živa lutkica i “nančarasta ruža” koja je rado nosila špangice na kosi i oponašala sestrin govor.

Za njegovo rođenje, svi muškarci iz sela su se okupili u društvenom domu i pijani razbili preko stotinjak boca o zid. Ivanu je imati sina, bio ideal, na kojem se moralo raditi do ostvarenja.

- Imati kćer, a kaj je to? Vi ženske samo znate dobro debelo zajebavat'. – smijao se Uninom upitu voli li je isto kao brata. Željka je uvijek hodala za njom i ponavljala kako se tata samo šali. Tvrdila je kako je upravo on izabrao njeno ime. 

Željka i Ivan su stigli poslije ponoći, a Una je zalijepila lice na staklo drvenih vrata i gledala kirurški precizno parkiranje svog oca. Ovo je bio prvi put da je mama nije upozorila neka ne stavlja njušku na prozor. Željka je odložila torbicu na drvenu škrinju u kojoj su zimi stajala drva za ogrjev i suznih očiju poslije dugog uzdaha na pitanje što je s Vedranom odgovorila: 

- A šta, ima Chronovu bolest...- suze su joj se počele slijevati niz lice. 

Ivan je stisnutih usana sjeo na kožni dvosjed i šutke buljio u televizor. Standardno njegovom ponašanju, nije progovarao.

Pa jel' ne dolazi doma? - upitao je Ivanov, četrnaest godina stariji, brat Josip. 

A da sigurno bude došao doma. Nemoj baljezgat' bez veze. Ti stvarno nekad valjaš takve gluposti! Ostavili smo mu sve stvari u bolnici. Idem nazvati baku i dedu da im javim. - odbrusila je utučena Željka. 



(Nastavlja se.)