Prapovijest I.
Laura je stajala ispred matičara, saginjala se i trebala potpisati dokument - potvrdu da postaje njegova.
Zastala je na tren. Cijeli život je sanjarila o tome kako će jednog dana njeno srce pripadati drugom užarenom, živom organu u vječnoj simbiozi.
Vjetar je zapuhao, a kristali na lusteru su proizveli zvuk lupanja prstiju po staklu. Osvrnula se po prostoriji. Oči su joj bile sjajne. Pune suza!
Nekoliko godina prije, ona i Una nisu razumjele ljude koji ne čitaju lektiru i ne uživaju u romantičnim elementima raznoraznih rukopisa. Laura je uvijek ponavljala Uninu rečenicu: „Ti si moja i Božja! Da postoji stotinu istih poput tebe, svejedno bi bila jedna jedina.“ .
Una je seosko dijete naučeno prilagoditi se svim zahtjevima života. Šutljivo i mirno stvorenje. Njen otac Ivan, obrtnik s osnovnoškolskim obrazovanjem, nije smatrao da djetetu treba dobro obrazovanje jer ako on živi bez škole, onda mogu baš svi poput njega. Krenuo je u školu za konobara, ali njegov stari otac se razbolio. Netko se morao brinuti za imanje. Zaljubio se u mirisne sireve, izradu maslaca, vrhnja i sirutke. Majka Željka, diplomirana ekonomistica, odgajala je svoje dvoje djece najbolje što je mogla, ali ipak, propusti se uvijek dogode. U svakoj priči.
Previše obaveza u poslovnom okružju, nesvjesno natjera čovjeka da bude živčan i bezosjećajan za one najbliže jer nema vremena za predah. Željkina otresitost je bila znak da se utapa u kolotečini života koji neuhvatljivo teče. Nije mogla, a ni znala obuzdati svoju eksplozivnu narav kad je trebalo. U kritičnim trenucima su lonci poletjeli kroz ulazna vrata kuhinje prema sredini dvorišta. Unini roditelji su dva različita svijeta, a naizgled djeluju poput prsta i nokta. Ivan je šutljivo obavljao samo ono što je bilo nužno u obitelji, a Željka je bila stup koji je ponekad pucao pa trebao krpanje gipsom. On je bio dostupan za sve, glavni Samaritanac svog mjesta, a nedostupan za svoju djecu. Strastveni ovisnik o mliječnim proizvodima, no bez velike zarade, stoga je uvijek kukao kako je bilo dobro u vrijeme njegovih roditelja i kako se tada moglo živjeti. Una je kolutala očima. Što on može znati o životu prije, u vrijeme kad nije bio u planu? Kako može veličati režim koji nije osjetio na vlastitoj koži, a vrlo dobro zna kakva je bila sudbina mnogih drugih. Nije izgovarala.
Supruga mu je prigovarala da će istrunuti na traktoru. Željka je štreberski “hrmbala” u tvornici odjeće, štali, vrtu i šestu godinu za redom previjala svekrvu koja se nalazila u vegetativnom stanju poslije tri uzastopna moždana udara. Moraš jer tko te pita. Sinovima se gadi premotavati mamine pelene. Sestra se odselila u Australiju i nestala. Ivan ne želi maknuti svoj tanjur sa stola, a kamoli da će uraditi posao za koji ima ženu. U moslavačkom kraju je žena, pogotovo udana iz grada na selo, morala dokazati starijim generacijama svoje radne sposobnosti jer je u protivnom postajala slasna žvakača seoskih sumještana. Lipovo Brdo je bilo poznato po velikom broju „starih dečki“. Ivan je prvi izašao iz tog neobjašnjivog kruga oženivši gradsku curu. Bila je pet godina starija od njega, crvenkaste kose i smeđih očiju. Pametna i obrazovana. Hodao je poput pauna selom i ponosio se jer ga želi starija. Cura iz grada s fakultetom! Ogroman pad cijena mlijeka i ekonomska kriza su trajno odgodili njihove zajedničke planove o izgradnji nove kuće. Doma u kojem ne caruje plijesan i vlaga. Jedino je izgradnja nove štale za nekoliko grla stoke bila prijeko potrebna. Unin pet godina mlađi brat Vedran je poput svakog seoskog muškog djeteta odgajan da jednoga dana preuzme kormilo na imanju. Željka je mogla urlati do mile volje što njen šestogodišnji sin sjedi za volanom traktora, ali nije mogla učiniti ništa. Takva su pravila po kojima se igra na selu. Uzmi ili ostavi. Ili ćeš slušati kakve su druge žene, a kakva si ti. Una nije mogla shvatiti politiku svoje majke. Ukoliko bi se našla na Željkinom mjestu, utoliko bi imala strahovitu želju rastati se. Nikad nije izgovarala. Nikad.
(Nastavlja se.)
