U pauzama tražim regeneraciju u čitanju.
Namjerno sam čekala prosinac da pročitam "Svjetlo" iz duologije "Beskraj", Marije Klasiček.
Analize, osvrti i planiranja će malo pričekati. U ovom periodu godine se trudim isključivo reflektirati svu onu ljubav za koju možda nisam imala vremena tijekom cijele godine. Znam, prelako zaboravljamo, a pravo vrijeme je stalno. Neprekidno.
Marija je ispisala svoju priču o preobrazbi. O Beskraju. U Tami koja nas uči voljeti, birati te odrastati. U Svjetlu koje teži transformaciji, ekspanziji i vodi nas na put pronalaska sunca u sebi.
Podsjeća nas na ono uistinu bitno:
zastati i čuti sebe,
davati koliko i uzimamo,
prihvatiti emocije,
njegovati zdrave odnose,
učiti iz proživljenog,
gledati iz nekog drugog kuta,
vjerovati djelima
i
živjeti ljubav.
Nema lakog puta, ali ništa nije vrijedno iskakanja iz vlastite kože. Nijedna suradnja, posao ili odnos. Postoje druge mogućnosti. Postoji pravo vrijeme.
"Jer ako samo vi izgarate, nešto u toj priči ne štima."
Autorica se obraća i ženama.
"Wendy, ako još nisi, odvaži se postati Žena...Na svijet si došla da bi bila sretna, a ne utješna nagrada malog Petra Pana, zauvijek izgubljenog dječaka."
Ispričala je svoju priču o potrazi za svjetionikom. Svjetionicima koji su u svima nama.
