Sve rusevine
onoga sto smo bili
podsjete na oaze srece
u kojima smo se krili
od svijeta
lose glazbe
mediokriteta

I ne vidim kostur
ostatke raspadanja
sto se u tudjim pogledima ogledaju
ja osjetim dusu
vriskove ljubavi i nadanja
koji iz dubine vrebaju
na uho onog
tko ih je spreman cuti
kad i tisina zasuti.

U ocima svijeta
cudak sam
sto sa smjeskom
i suosjecanjem
cuva staze
do porusenog grada
proslosti
puste i porazne

Cuvar sam koji
i ispod svakog treptaja vidi sliku
na ogoljelim zidovima porusenih odaja snova
onog sto je nekad bilo
tu gdje je sad grad duhova.