Priče zalutalih brodova

Šuma, izvor, jezero, stijene, povijest. Savršene predispozicije za kulturni i turistički biser. Biser koji se pretvorio u ruglo zbog problema u administraciji. Biser koji svakim danom sve više propada.

Dvorac Bosiljevo smješten je između Dobre i Kupe, nekoliko kilometara od slovenske granice. Smješten je na obroncima stijene s pogledom na mali izvor i jezero koje se sad već pretvorilo u močvaru.

Ne zna se točna godina nastanka, prvi put se spominje 1461. godine kada se povezuje sa Bartolom Frankopanom. Nakon zrinsko - frankopanske urote je opljačkan, a Turci su tijekom povijesti u nekoliko navrata ušli u prostor utvde i sela, što je definitivno ostavilo traga. Frankopani su znali o kakvom je važnom strateškom mjestu riječ zbog čega su ga dobro opremili, a isto tako njime su pokazivali svoju raskoš i bogatsvo. Nažalost, tijekom daljnje povijesti nekoliko je puta opljačkan, a ta se navika nastavila i do danas kada se ni nema više što ukrasti osim kamenih stupova koji su očito nekome i dalje potrebni. Jer oni i dalje nestaju.





Do dvorca se dolazi kroz šumu što samo može doprinijeti dodatnoj sprecifičnosti. Nakon tako savršenog pejzaža očekujete pristojan dvorac no slijedi ogromno razočaranje. Naime, prvo što vidite je ogromni sklop kula, građevina, stepenica i terasa obrasle biljkama, te u totalnom ruševnom i sramotnom stanju, porazbijenih prozora i napuknutih vrata. Iako je ulaz zabranjen lokotom na glavnim vratima, vrlo se lako može ući u njega. Možda se zbog toga i nema što posebno ni vidjeti. Prostorije su više-manje prazne, sve što je vrijedilo ukradeno je odavno, a obližnje stanovništvo je kralo sve što je preostalo.
Na prvi pogled pomislite da zasigurno nikome nije stalo do ove povijesne i značajne utvrde. No nedavna događanja ukazuju na suprotno. Naime, cjelokupni posjed već je dugo vremena dio sudskog spora, a kada je Sud odlučio da pripada Općini Bosiljevo svi su se ponadali da će se nešto pokrenuti. No zbog birokratskih zavrzlama sve je ostalo na starom. Pitanje je samo kome je to u interesu. Dvorac je na savršenoj lokaciji, blizu autoceste za Rijeku i Split, te blizu granice. Uz potrebno uređenje i rekonstrukciju može se pretvoriti u biser unutar prekrasnog i mirnog šumovitog prostora. A na kraju, može biti izvor odlične zarade. Upravo zbog toga nikome nije jasno zašto nitko ništa ne poduzima.



Umjesto da lokalnom stanovništvu bude ponos, tračak povijesti, ali i izvor zarade, napušten je i predan prirodi i vandalizmu. Unutar tamnih zidina prevladava hladnoća, ne samo fizička nego i emocionalna. Vlaga guta zidove, podove, stropove..


Sljedeće fotografije preuzete su sa portala www.kaportal.hr:

I ove godine mali grad podno Kleka dokazao je kako zajedništvo, ljubav, toplina i smijeh mogu dodatno uljepšati ovo blagdansko vrijeme. Naime, tradicionalno, grad Ogulin i Pučko otvoreno učilište i ove su godine priredili manifestaciju Advent u Ogulinu. Sadrži glazbeni i kulturni sadžaj, adventski sajam, revijani program, a to sve uz ogromne jaslice i kućicu božićnog iščekivanja u središtu snijegom pokrivenog grada. Scena kao iz nekog filma.

Iako je glazbeni program u većini namijenjen starijoj populaciji, nije zabilježen izostanak mlađih koji su se zabavili na obližnjim štandovima uz hranu, topli čaj i kuhano vino, te uz radove članova vrtića i osnovnih škola. Tijekom mjesec dana u središtu grada nastupali su Miroslav Škoro, klapa Kampanelli, Ivanka Boljkovac, Rajko Dujmić i Mario Rucner, Slavonske lole, te brojni ogulinski bendovi koji su ipak njaviše zabavili možda zapostavljenu mlađu publiku.

Sve je počelo 5. prosinca u Parku kralja Tomislava uz gradonačelnika Nikolu Magdića, Puhački orkestar grada i nastup Kulturno umjetničkog društva Klek, te koncertom Miroslava Škore. Odaziv je bilo velik, a uz smijeh, šalu i cjelokupnu blagdansku atmosferu ova manifestacija je već prvog dana dobila odobrenje i zadovoljstvo svojih građana.





Tu su i mnogobrojna kulturna i humanitarna događanja koja su ispunila grad u mjesec dana poput kazališnih predstava Gospođa Horvat mora nestati, Snjeguljica i Snjegulio, izložbe likovniih radova, koncerata dječjih zborova, te posjet Djeda Božićnjaka Odjelu predijatrije ogulinske bolnice i pokloni djeci slabijeg imnovinskog stanja.
Ovogodišnji novitet je kućica božićnog iščekivanja u kojoj su se triput tjedno organizirale razne tematske radionice i pričanje priča koje su najviše privlačile najmlađe, a ipak je najljepšeje čuti dječji smijeh u ovo posebno radoblje.





Svatko je mogao naći nešto za sebe u zaista bogatom programu, a na temelju odaziva svi zaista i jesu. Ovo je dokaz da Ogulin može privući goste i zimi jer bi u ovoj idiličnoj situaciji svatko htio sudjelovati. Grad je ispunjen dobrtom, ljubavlju i iščekivanjem, a idilu nadopunjavaju božićni ukrasi kao i bijeli pokrivač.

Obilježavanje stote godišnjice Hrvatskog novinarskog drušva prošlo je na način koji nitko nije mogao očekivati. Naime, dan prije svečanog obilježavanja u prostorijama HND-a planirano je prikazivanje priloga iz zabranjene Latinice početkom studenog. Potpuno neformalni, neslužbeni razgovori i diskusija. Prije samog početka dolazi dopis sa Trgovačkog suda u Zagrebu. Tri sporna priloga se ne smiju prikazivati. Scenarij kao iz filmova. U razmaku od nekoliko sati Trgovački sud je zaprimio molbu i odlučio o zabrani. Očito kada nekome treba brzo pravosuđe može ga i dobiti. Nasreću, prilog Josipa Oreča nije spomenut u sudskim spisima pa je on postao slamka spasa za dobro posjećeno zbivanje u navedenim prostorijama.

Rasprava je cijelo vrijeme bila više nego aktivna i svatko je želio iznijeti svoj pogled na ovu zaista sramotnu situaciju. Na ovo zbivanje pozvane su i čelne osobe HTV-a, no na ničije iznenađenje nisu se pojavili, kao ni pravne osobe iste kuće, jer moraju imati dopuštenje prvih. To je samo jedan od primjera kako zapravo djeluje HTV. Zna se tko je glavni i što, a što se ne smije raditi. Zna se tko je pobornik koga, a na koga se treba posebno obratiti pažnja. Na vrhu toga popisa zasigurno je Latinica.





Potpuno neočekivano, tema rasprave je postalo rješenje Trgovačkog suda. Apsolutno nitko nije mogao vjerovati kakva je situacija nastala. Prikazivanje nije bilo planirano u komercijalne svrhe, autori i sudionici složili su se sa prikazivanjem svojih priloga, a prilozi se nalaze na internetskim portalima i poslužiteljima poput Youtubea koji su dostupni svima. To su samo neki od razloga zbog čega je ova odluka sramotna i nepravedna. Postoji razlika između autorskih, moralnih i prava korištenja. Pošto autori priloga HTV-a odmah prebacuju svoja prava na kuću ovdje je problem pitanje moralnih prava koja su povrijeđena.
Jedini dopušteni prilog je djelo Josipa Oreča koji je nakon zavšretka priloga dobio otkaz. Prilog je o nepostojećem carinskom odjeljku Kanfanar, pronalasku 1800 markica za cigarete sa istim serijskim brojem, ali i o švercu drugih stvari, ne samo cigareta. Sve vodi prema glavnom čovjeku carine, Mladenu Barišiću.



Goran Raus Richembergh iz saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije smatra da je potreban generalni štrajk na HTV-u, te da javni servis ne smije biti aktivan u politici, kao ni u poslovima Državnog odvjetništva.



Napoleonov citat koji više nego dobro pristaje trenutnoj situaciji može poslužiti kao svojevrsni zaključak Predraga Šipke iz Vladinog ureda za ljudska prava: "Više se bojim riječi nego tisuću vojnika". A sudionici ove farse sada napokon znaju da je tako. Novinari su ipak nešto postgli. Ovo nije negativna odluka. Ova zabrana je dokaz da se netko boji i da ima pomaka prema naprijed.

Samo ubojice znaju istinu. To je glavna misao koja je vodila Theta Sambatha kroz Kambodžu u potrazi za sudionicima režima Crvenih Khmera. Upoznaje ljude koji su izvršavali ubojstva i mučenja nad više od milijun ljudi u vrijeme Pol Pota. Pred kamerama izjavljuju kako, kada i koliko su ljudi ubili, te otkud su dolazila naređenja. Pošto javno priznavanje zločina nije lako postići često se morao prvo sprijateljiti sa sugovornicima i objasniti im da su oni zadnja karika u zločinačkoj organizaciji. Možda čak i nevažna.Trag ga je vodio do Nuona Cheoma, desne ruke Pol Pota. Druženje s njim mu je praktički bilo druženje s ubojicom njegove cijele obitelji, no to mu ne otkriva jer mu cilj nije nikakva osveta, već otkrivanje i zabilježavanje povijesti. Autentičnost dokumentarca potvrđuju nagli prekidi razgovora kada bi im se približili obližnji stanovnici, kao i neugodne tišine koje bi se stvorile nakon ispričane istine, koja je često prepuna krvi, leševa i plača.

Neprijatelji naroda je jedan od dokumntaraca prikazan na ovogodišnjem, osmom po redu, Human rights film festivalu koji se održavao u kinu Europa. Osnovan je 2002. godine, a od tada svake godine redovito podsjeća na nešto tako naizgled banalno, ali neizmjerno važno, ljudska prava. Uz dokumentarce održavaju se popratni govorni i glazbeni programi koji nadopunjuju cjelokupni festival. Jedan od njih je i Inicijativa za REKOM kojoj je cilj stvaranje komisiije koja će iznijeti čiste činjenice i posljedice ratnih zločina. Komisija bi bila neosvisna o državama i politici, a prvi put u svijetu bi obuhvaćala sedam država regije. Pravo na istinu, pravdu i kažnjavanje zločina pravo je svakog građana, a komisija bi to trebala istaknuti na jednoj službenoj i višoj razini, smatra Marijana Toma, povjesničarka i jedna od osnivačica Inicijative.Tijekom sljedeće godine planiraju se skupljati potpisi za osnivanje komisije.







Masovni zločini tijekom rata na našim prostorima mogu se povezati se sa zločinima Crvenih Khmera. Ono što je zajedničko naizgled različitim zločinima i narodima je ljudiki život i sva prava koja su neophodna svakome od nas. To se nikada ne smije zaboraviti, iako izgleda kao nešto sporedno i nevažno, ali oni koji su bez tih prava znaju težinu i važnost istoga. Neke se stvari ne mogu zaboraviti, to je jasno. No neovisna istina i kažnjavanje odgovornih pomažu. Isto ako i zabilježavanje nepristrane povijest. Neke stvari pomažu, ali sjećanja ostaju.

Muzej prekinutih veza je upravo to, izložba, kao i jedna vrsta terapije za one koji su iz svojih veza izašli na bilo koji način povrijeđeni. Ne moraju to nužno biti ljubave veze, a primjer za to je portret Ive Sanadera, ispod kojega stoji da se predstavnik Roma odriče bilo kakve povezanosti s njim. Ili katolička skulptura od čije se vjere odriče jedan od donatora.
Ideja je potekla upravo iz Hrvatske, od Olinke Vištice i Dražena Grubišića, ali zanimljivo, nakon Zagreba, veću su podršku dobili vani, da bi se nakon nekoliko godina vratili u Hrvatsku i organizirali stalnu postavu na zagrebačkom Gornjem gradu.

Uz simboličnu ulaznicu, mogu se vidjeti sitnice koje se naizgled beznačajne, no pojedince upravo to podsjeća na bivšu ljubav, sreću ili, nažalost, tragediju. Prvi impuls je bacanje ili uništavnje predmeta, ovako se na kreativniji način očuvaju, a nečija priča ostaje očuvana i zapisana za cijeli svijet.



Svaki izložak je anoniman uz kratki opis donatora . Tu je čak i sjekira s kojojm je jedna djevojka uništila kompletan namještaj svojoj bivšoj ljubavi, zatim vjenčani list, vjenčanica, haljina, kaputi, pokloni poput plišanih igračaka, rozih lisica, umjetnih grudi..
Vjenčanica je darovana od djevojke koja je prerano ušla u brak, a nesuđeni muž nije htio djecu. Čekanje je dalo svoj rezultat. Proteza je simbol upoznavanja i zaljubljivanja socijalne radnice i pacijenta kojemu je pomogla. Nažalost, proteza je ostala u boljem stanju od njihove veze jer je proteza od "boljeg materijala", kao i umjetne grudi koje su bile razlog još jednog prekida. Naime, dečko je svoju djevojku često nagovarao da ih nosi. Zapravo, prečesto.







Zanimljivo je da je takva bol zajednička svim donatorima, a opet tako različita. Pismo tinejdžerskoj ljubavi i vjenčani list nakon 27 godina braka koji se raspao, nose isti teret. Iako su neke priče smiješne, postoje i one zbog kojih se nakon čitanja pitate zašto takva ljubavna priča nije završila sretno. Odnosno, zašto je uopće završila.
Jedna od tužnijih je priča djevojke koja se zaljubila u mladića koji nije htio imati intimne odnose s njom, a ona nije znala zašto, što je bila tema brojnih svađa. Onda je umro od AIDS-a. Tada je tek shvatila što je izgubila.
Muzej pokazuje da smo svi na neki način doživjeli isto, u bilo kojem dijelu svijeta ljudi se vesele, pate, ali i liječe svoju istu bol na drugačije načine, a to nekad uključuje i smiješne zgode kojih je ipak s radošću sjete.

U srijedu u kinu Forum održana je tribina u kojoj se raspravljalo o životu u favelama. Uz malobrojno prisustvo, Heitor Challegre Damiao govorio nam je o svojem doslovnom preživljavanju, o dalekoj prošlosti, kao i o nadi da će se situacija promijeniti. Tribina je dio Festivala brazilske kulture koji se prošli tjedan održao po brojnim lokacijama u Zagrebu.
Heitor je izrazito simpatičan gospodin koji je odmah svima zaželio dobrodošlicu svojim šalama, iako poneke nisu odmah bile shvatljive jer je pričao na portugalskom. Zato je tu bila prevoditeljica koja je prevodila svaku sitnicu tužne priče.Upravo zbog njega stvorila se ugodna atmosfera u kojoj je svatko mogao bilo kada uskočiti svojim pitanjem ili komentarom.

Priču je počeo od portugalske kolonizacije afričkih zemalja. Njihovi stanovnici su preseljeni na brazilske plantaže šećerne trske. Nakon oslobođenja ostali su tamo, bez posla, krova nad glavom, a najgore od svega, i bez pomoći države, te građana. Tako je sve počelo. Jedini izlaz vidjeli su u krađi i kriminalu, što im je posatala svakodnevica. No nije onako kako izgleda, nisu krali za sebe, već za obitelj i zajednicu, da ih prehrane i da prežive.
Uskoro su afroamerikanci pokazali svoju snagu u ratu s Paragvajem. Država koja nije marila za njih poslala ih je u rat s potajnom nadom da će poginuti i da će se tako riješiti kriminala u zemlji. Oni se nisu predali već su pobijedili za zemlju koja ih nije željela. Nakon toga vlada je morala popustiti i darovati im zemlju u Rio de Janeirou.





1897. nastala je prva favela u kojoj stanje nije bilo bolje, nisu imali struje, vode, sigurnost ni potporu. Tijekom Drugog svjetskog rata mnogo je Europljana, bježeći od rata, emigriralo u Brazil, te su se izmiješali sa manjiskim afroamerikancima. Da bi zaštitili sebe i manjinsko stanovništo stvorili su favele, jer ako se ne pobrinu sami za sebe nitko neće umjesto njih. Davno su to shvatili.
Favela znači dezorganiziranost, a predstavlja grad unutar grada. Imaju škole, svoja pravila, te vođe, a međusobno ratuju. Ratovi ostavljaju tijela po ulicama, a većina stanovnika barem jednom vidi člana obitelji ostavljenog na cesti. Pitanje je samo kako će se djeca oporaviti od toga i odrasti. Čak četvrtina stanovništa živi u favelama, a stanje se malo po malo popravlja. Osim što ratuju međusobno, u čestim su sukobima s policijom, koja ih zlostavlja, tuče i omalovažava. Često znaju dolaziti u favele i ne odlaze ako ne nađu nešto protuzakonitko, makar to moraju sami podmetnuti.




MOV00009
Uploaded by Ivona14. - Discover new destinations and travel videos.

Heitora je na neki način spasila borilačka vještina capoeira kou je počeo podučavati diljem svijeta. No uvijek se vraća natrag, jer ne želi samo pobjeći, nego pomoći i promijeniti svoju zajednicu. Heitor priča kako je prije desetak godina odgovor djece bio da žele postati članovi mafije i boriti se protiv policije, danas je ipak želja za obrazovanjem veća, te žele postati učitelji i doktori. Stvari se mijenaju, a na njima je da ne odustanu i da nastave pričati svoju priču, jer takav život nitko ne zaslužuje, pogotovo ne u 21. stoljeću

Na ovogodišnjem Interliberu uz mnogobrojna događanja, održalo se i okupljanje hrvatskih knjižničara ne temu “Imam pravo znati. Imam pravo na knjižnicu.“ To je ujedino i obilježavanje 50. obljetnice prvog Zakona o bibliotekama koji je usmjerio knjižničarsku povijest, a mnogi njegovi elementi sadržani su i u danjašnjem. Svojim su nam prisustvom počastile osobe iz struke, kao i gosti iz Ministarstva kulture.



Povijest hrvatskih knjižnica traje desetljećima, izdržale su ratove, razne neprilike, a neke su nažalost napuštene. Najčešće su se otvarale donacijama, a samo su si najveći gradovi mogli priuštiti taj luksuz, a tek se od 1907. godine intenzivnije otvaraju. Zbog toga su se ljudi zainteresirani za knjigu okupljali po kućama, gostionicama ili na otvorenome, ali nisu odustali od svoje strasti i zanimacije.




Čedomir Višnjić iz Ministarstva kulture podržao je navedenu kampanju. Osim što svi imamo pravo na knjižnicu, imamo i pravo na slobodu misli, informacija, na ljepotu riječi... Tvrdi da trenutno Ministarstvo istražuje čitanost građana Hrvatske, te će objaviti rezultate, kao i autore koji su najviše čitani i traženi. Ministarstvo otvara, financira i kupuje knjige, a s tom će praksom nastaviti. Iako se nikada ne mogu ostvariti sve želje, te su često prozvani, na njima je da se nastave truditi.




Postoji sterotip knjižnice u kojem ona služi samo za posudbu knjige. No danas se knjižnica pretvorila u mnogo više od toga. Knjižnica je demokratska ustanova koja uslužuje sve građane na lokalnoj i državnoj razini, neprocjenjiva je za rekonstrukciju povijesti i prepoznavanje njezinog identiteta, usmjerena je na cjeloživotno učenje u kojoj se isprepleću svi naraštaji. Manifestacije poput Interlibera dokazuju kako je pisana riječ još uvijek na prvom mjestu, kako ništa ne može zamijeniti osjećaj kada se primanjem knjige u ruku upuštamo u novi svijet.

U četvrtak u prostorijama HND-a održan je okrugli stol i rasprava na temu obrazovanja o Europskoj uniji. Mnoge istaknute osobe iz političkog i društvenog života prisustvovale su ovom cjelodnevnom događaju, a složili su se u jednom. Mladi nedovoljno znaju o EU, oni koji znaju, te kojiima je to obaveza, nedovoljno šire to znanje. Tu se prvenstveno misli na državnu vlast, te medije, koji stvaraju, ali i manipuliraju javnim mišljenjem.

Forum za slobodu odgoja nevladina je organizacija koja je na našim prostorima aktivna od 1992. godine. Glavni cilj joj je stjecanje adekvatnog znanja, od malih nogu do cjeloživotnog. Veliki utjecaj na mlade imaju mediji koji često svoje informacije, umjesto da se kritički osvrnu, prezentiraju putem propagande, odnosno na ciljani način manipuliraju njome. Veliku ulogu ima HRT koja prema zakonu mora imati određeni postotak programa za mlade, pogotovo obrazovne tematike. Problem kod nas je što emisije europske tematike postoje, ali su u neprimjerno vrijeme, a ako nema skandala ne izvještava se iz Bruxellesa, smatra Zrinka Vrabec Mojzeš, savjetnica Predsjednika RH za društvene djelatnosti.



Vesna Pusić tvrdi da se financijski i ekonomski razlozi najčešće spominju za ili protiv ulaska u EU, dok su drugi razlozi potpuno zanemareni što vodi u kolektivno neznanje. Trebamo se naviknuti na javne poslove, a oni donose izmjerljive ciljeve prema kojemu se vidi tko je uspješan, te tko zaslužuje pomoć države i cijele europske zajednice. Zbog toga je važna politička stabilnost države, ali i nova praksa, koja je još nepoznata u ovim krajevima. Pusić smtra da „gradimo specifični tip države, a to je tip države članice“, a bitan čimbenik koji će odlučiti u kojem ćemo smjeru je obrazovanje. Ono se mora temeljiti prije svega na samopoštovanju.
Paolo Berizzi, koji je predstavljao Europsku uniju, govori kako je potrebno informirati građane o toj zajednici za vrijeme pristupnih pregovora, možda čak i prije, a ne u vrijeme referenduma. EU je poput velike obitelji u kojoj postoje privilegije i mogućnosti. Prednosti postoje, pogotovo za mlade i studente, od stipendija, studiranja vani, priznavanja diplome do slobodnog kretanja cijeloga života. Na kraju je iznesao, po njemu iznenađujuće dobre postotke o stavu mladih prema EU. Naime, 37% ih ima pozitivan stav prema toj zajednici, a 34% neutralan, što je vrlo pozitivno za zemlju poput naše, te zaključuje da Hrvatska ima veliki kapacitet i može pridonijeti Europi u kulturnom i vrijednosnom smislu. Ipak, smatra da državna vlast premalo komunicira s mladima, te da samo naglašavaju pozitivne strane, a da bi građanin odlučio na referendumu mora znati kompletnu istinu.





Mladi bi trebali imati najmanje problema u informiranju i u prilagođavanju novoj zajednici. Do njih novosti svakodnevno dolaze putem interneta i televizije. Državni tajnik Andrej Plenović tvrdi da je država dosta učinila za obrazovanje i širenje europskih standarda za one koji su interesirani, od ljetnih i zimskih škola, te seminara, što potvrđuje novo istraživanje u kojemu bi 62% građana glasalo za ulazak, iako mnogi opovrgavaju taj visoki postotak.

U četvrtak, 28. listopada u prostorijama Hrvatskog novinarskog doma u Zagrebu, izdavačka kuća Novi liber predstavila je novu biblioteku Sa zrnom soli, te su ovom prilikom predstavili sebe, kao i svoje radove. Prisustvovali su iskusni hrvatski pisci i novinari koju su ujedino i osnivači biblioteke i pisci prvih dijela, Slavko Goldstain, Boris Pavelić, Ivica Đikić, te Davor Krile. Poticaj za stvaranje nove biblioteke na našim prostorima današnja je situacija u kojoj nema njegovane publicistike, a malo je novinara koji pišu knjige, što je čudno jer je takva praksa u inozemstvu uobičajena. Sramota je u što se novinarstvo pretvorilo, a novinari samo prate tu negativnu tendenciju svojim neaktivnostima i komercijalizacijom.

Pavelić je predstvio knjigu "Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenog rata" Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. U njoj je prisutna kombinacija osobnog tona i teorije. Sadrži intervju Jergovića sa Lovrenovićem, te njegove tekstove. Osim navedene knjige, koja je podijeljena prisutnima, u kratkim crtama predstavljena su druga dijela.
"Glavaš, kronike jedne destrukcije" zapravo su spisi Drage Hedla, koji je iz prve ruke pisao o njemu, no Davor Krile tvrdi kako je dorađena, te da su se odmaknuli od Hedlovih subjektivnih doživljaja koji se već godinama bavi Glavašem. Krile navodi da je knjiga " triler u kojem je glavni lik apsolutist iz Osijeka". Treća predstavljena je knjiga " Gotovina, stvarnost ili mit" koju predstavlja Ivica Đikić. Za Gotovinu već svi znaju, a smještaju ga u realne okvire, "između glorifikacije i negacije". Nabrojene su njegove zasluge u ratu, biografija, te optužbe i zločini, a nastoji se objektino pristupiti ovoj važnoj i aktualnoj temi.



I na kraju je još jednom naglašeno da je ovo jedan od rijetkih pokušaja u borbi protiv današnjeg novinarstva, kako oni kažu, haiku novinarstva, u kojem su tekstovi sve kraći, fotografije sve veće, a vijesti ponekad i banalne.

Projekt Ekstravagantna tijela započeo je 2007. godine, a ove godine proširen je temom ekstravagantnih umova. Taj međunarodni festival mentalnog zdravlja održan je od 20. – 24. listopada u prostorijama pogona Jednistvo u Zagrebu. Projekt se bavi duševnim bolesnicima, odnosno njihovom uključenosti u društvo, reagiranjima pojedinaca na njih, na njihove obitelji... Podijeljen je u nekoliko tematskih dijelova. Festival se posvećuje pojmu normalnoga, te teškoćama i naporima drugačijih ljudi u „normalnom“ svijetu. Sastoji se od niza performanci, izložbi, te filmskog programa.








Dio vizualne umjetnice Andreje Kulunčić nazvan je Destigmatizacija, a bavi se predrasudama prema duševnim bolesnicima. Odvija se u dva smijera, osvještava javnost govoreći da takave bolesti nisu strane, da su bolesnici osobe kao i drugi, te da imaju osjećaje, sposobnosti i volju kao i svi ostali. Zapravo, još i veću. Drugi je proces usmjeren na same bolesnike, odnosno na to kako im pomoći da sami postanu svjesni svojih poteškoća, ali da unatoč tome uspiju u svijetu i da prihvate duštvo kakvo je.




U svakom dijelu tema je obrađena sa raznim prospektima, fotografijama, te video zapisima, ali su svi tematski odijeljeni. Jedan od video isječaka sadrži dijelove DVD-a na kojem su sadržane priče tzv. samozastupnika, odnosno osoba koje su ispričale priče o svom životu po svojem izboru.. Priče se sastoje od iskustava nakon izlaska iz institucija, iskustva u prilagodbi u društvu, reakcija okoline... Priče su dokumentirane i pokazuju samo maleni dio problema, ali dokazuju i njihovu skromnost i upornost u svakodnevnom životu. Uz to, predstavljen je dokumentarac Carlosa Larronda koji je stvorio radio postaju za, kako on kaže, „luđake“. Te osobe iznose svoja mišljena na radijskim emislijama, a dokumentarac, uz te audio emisje, prati njihov put Europom. Nakon dokazanog uspjeha i druge su psihijatrijske ustanove pokrenule svoje radio stanice.




Iako je odaziv bio poprilično slab, barem što se tiče same izložbe, organizacija se pokazala na visokom nivou i uspješno je izvršila svoj cilj, pokazali su da smo svi jednaki, a uz trud i upornost moguće je sve, čak i spriječavnje daljnih predrasuda.