Marketing
Imam pravo znati. Imam pravo na knjižnicu.
Na ovogodišnjem Interliberu uz mnogobrojna događanja, održalo se i okupljanje hrvatskih knjižničara ne temu “Imam pravo znati. Imam pravo na knjižnicu.“ To je ujedino i obilježavanje 50. obljetnice prvog Zakona o bibliotekama koji je usmjerio knjižničarsku povijest, a mnogi njegovi elementi sadržani su i u danjašnjem. Svojim su nam prisustvom počastile osobe iz struke, kao i gosti iz Ministarstva kulture.
Povijest hrvatskih knjižnica traje desetljećima, izdržale su ratove, razne neprilike, a neke su nažalost napuštene. Najčešće su se otvarale donacijama, a samo su si najveći gradovi mogli priuštiti taj luksuz, a tek se od 1907. godine intenzivnije otvaraju. Zbog toga su se ljudi zainteresirani za knjigu okupljali po kućama, gostionicama ili na otvorenome, ali nisu odustali od svoje strasti i zanimacije.
Čedomir Višnjić iz Ministarstva kulture podržao je navedenu kampanju. Osim što svi imamo pravo na knjižnicu, imamo i pravo na slobodu misli, informacija, na ljepotu riječi... Tvrdi da trenutno Ministarstvo istražuje čitanost građana Hrvatske, te će objaviti rezultate, kao i autore koji su najviše čitani i traženi. Ministarstvo otvara, financira i kupuje knjige, a s tom će praksom nastaviti. Iako se nikada ne mogu ostvariti sve želje, te su često prozvani, na njima je da se nastave truditi.
Postoji sterotip knjižnice u kojem ona služi samo za posudbu knjige. No danas se knjižnica pretvorila u mnogo više od toga. Knjižnica je demokratska ustanova koja uslužuje sve građane na lokalnoj i državnoj razini, neprocjenjiva je za rekonstrukciju povijesti i prepoznavanje njezinog identiteta, usmjerena je na cjeloživotno učenje u kojoj se isprepleću svi naraštaji. Manifestacije poput Interlibera dokazuju kako je pisana riječ još uvijek na prvom mjestu, kako ništa ne može zamijeniti osjećaj kada se primanjem knjige u ruku upuštamo u novi svijet.
Post je objavljen 15.11.2010. u 21:38 sati.