ponedjeljak, 29.11.2010.

Izložba bivših ljubavi

Muzej prekinutih veza je upravo to, izložba, kao i jedna vrsta terapije za one koji su iz svojih veza izašli na bilo koji način povrijeđeni. Ne moraju to nužno biti ljubave veze, a primjer za to je portret Ive Sanadera, ispod kojega stoji da se predstavnik Roma odriče bilo kakve povezanosti s njim. Ili katolička skulptura od čije se vjere odriče jedan od donatora.
Ideja je potekla upravo iz Hrvatske, od Olinke Vištice i Dražena Grubišića, ali zanimljivo, nakon Zagreba, veću su podršku dobili vani, da bi se nakon nekoliko godina vratili u Hrvatsku i organizirali stalnu postavu na zagrebačkom Gornjem gradu.

Image and video hosting by TinyPic

Uz simboličnu ulaznicu, mogu se vidjeti sitnice koje se naizgled beznačajne, no pojedince upravo to podsjeća na bivšu ljubav, sreću ili, nažalost, tragediju. Prvi impuls je bacanje ili uništavnje predmeta, ovako se na kreativniji način očuvaju, a nečija priča ostaje očuvana i zapisana za cijeli svijet.

Image and video hosting by TinyPic

Svaki izložak je anoniman uz kratki opis donatora . Tu je čak i sjekira s kojojm je jedna djevojka uništila kompletan namještaj svojoj bivšoj ljubavi, zatim vjenčani list, vjenčanica, haljina, kaputi, pokloni poput plišanih igračaka, rozih lisica, umjetnih grudi..
Vjenčanica je darovana od djevojke koja je prerano ušla u brak, a nesuđeni muž nije htio djecu. Čekanje je dalo svoj rezultat. Proteza je simbol upoznavanja i zaljubljivanja socijalne radnice i pacijenta kojemu je pomogla. Nažalost, proteza je ostala u boljem stanju od njihove veze jer je proteza od "boljeg materijala", kao i umjetne grudi koje su bile razlog još jednog prekida. Naime, dečko je svoju djevojku često nagovarao da ih nosi. Zapravo, prečesto.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Zanimljivo je da je takva bol zajednička svim donatorima, a opet tako različita. Pismo tinejdžerskoj ljubavi i vjenčani list nakon 27 godina braka koji se raspao, nose isti teret. Iako su neke priče smiješne, postoje i one zbog kojih se nakon čitanja pitate zašto takva ljubavna priča nije završila sretno. Odnosno, zašto je uopće završila.
Jedna od tužnijih je priča djevojke koja se zaljubila u mladića koji nije htio imati intimne odnose s njom, a ona nije znala zašto, što je bila tema brojnih svađa. Onda je umro od AIDS-a. Tada je tek shvatila što je izgubila.
Muzej pokazuje da smo svi na neki način doživjeli isto, u bilo kojem dijelu svijeta ljudi se vesele, pate, ali i liječe svoju istu bol na drugačije načine, a to nekad uključuje i smiješne zgode kojih je ipak s radošću sjete.

| 20:50 | Komentari (6) | Isprintaj | #

nedjelja, 21.11.2010.

Život u faveli

U srijedu u kinu Forum održana je tribina u kojoj se raspravljalo o životu u favelama. Uz malobrojno prisustvo, Heitor Challegre Damiao govorio nam je o svojem doslovnom preživljavanju, o dalekoj prošlosti, kao i o nadi da će se situacija promijeniti. Tribina je dio Festivala brazilske kulture koji se prošli tjedan održao po brojnim lokacijama u Zagrebu.
Heitor je izrazito simpatičan gospodin koji je odmah svima zaželio dobrodošlicu svojim šalama, iako poneke nisu odmah bile shvatljive jer je pričao na portugalskom. Zato je tu bila prevoditeljica koja je prevodila svaku sitnicu tužne priče.Upravo zbog njega stvorila se ugodna atmosfera u kojoj je svatko mogao bilo kada uskočiti svojim pitanjem ili komentarom.


Image and video hosting by TinyPic

Priču je počeo od portugalske kolonizacije afričkih zemalja. Njihovi stanovnici su preseljeni na brazilske plantaže šećerne trske. Nakon oslobođenja ostali su tamo, bez posla, krova nad glavom, a najgore od svega, i bez pomoći države, te građana. Tako je sve počelo. Jedini izlaz vidjeli su u krađi i kriminalu, što im je posatala svakodnevica. No nije onako kako izgleda, nisu krali za sebe, već za obitelj i zajednicu, da ih prehrane i da prežive.
Uskoro su afroamerikanci pokazali svoju snagu u ratu s Paragvajem. Država koja nije marila za njih poslala ih je u rat s potajnom nadom da će poginuti i da će se tako riješiti kriminala u zemlji. Oni se nisu predali već su pobijedili za zemlju koja ih nije željela. Nakon toga vlada je morala popustiti i darovati im zemlju u Rio de Janeirou.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

1897. nastala je prva favela u kojoj stanje nije bilo bolje, nisu imali struje, vode, sigurnost ni potporu. Tijekom Drugog svjetskog rata mnogo je Europljana, bježeći od rata, emigriralo u Brazil, te su se izmiješali sa manjiskim afroamerikancima. Da bi zaštitili sebe i manjinsko stanovništo stvorili su favele, jer ako se ne pobrinu sami za sebe nitko neće umjesto njih. Davno su to shvatili.
Favela znači dezorganiziranost, a predstavlja grad unutar grada. Imaju škole, svoja pravila, te vođe, a međusobno ratuju. Ratovi ostavljaju tijela po ulicama, a većina stanovnika barem jednom vidi člana obitelji ostavljenog na cesti. Pitanje je samo kako će se djeca oporaviti od toga i odrasti. Čak četvrtina stanovništa živi u favelama, a stanje se malo po malo popravlja. Osim što ratuju međusobno, u čestim su sukobima s policijom, koja ih zlostavlja, tuče i omalovažava. Često znaju dolaziti u favele i ne odlaze ako ne nađu nešto protuzakonitko, makar to moraju sami podmetnuti.

Image and video hosting by TinyPic


MOV00009
Uploaded by Ivona14. - Discover new destinations and travel videos.

Heitora je na neki način spasila borilačka vještina capoeira kou je počeo podučavati diljem svijeta. No uvijek se vraća natrag, jer ne želi samo pobjeći, nego pomoći i promijeniti svoju zajednicu. Heitor priča kako je prije desetak godina odgovor djece bio da žele postati članovi mafije i boriti se protiv policije, danas je ipak želja za obrazovanjem veća, te žele postati učitelji i doktori. Stvari se mijenaju, a na njima je da ne odustanu i da nastave pričati svoju priču, jer takav život nitko ne zaslužuje, pogotovo ne u 21. stoljeću

| 22:11 | Komentari (4) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 15.11.2010.

Imam pravo znati. Imam pravo na knjižnicu.

Na ovogodišnjem Interliberu uz mnogobrojna događanja, održalo se i okupljanje hrvatskih knjižničara ne temu “Imam pravo znati. Imam pravo na knjižnicu.“ To je ujedino i obilježavanje 50. obljetnice prvog Zakona o bibliotekama koji je usmjerio knjižničarsku povijest, a mnogi njegovi elementi sadržani su i u danjašnjem. Svojim su nam prisustvom počastile osobe iz struke, kao i gosti iz Ministarstva kulture.

Image and video hosting by TinyPic

Povijest hrvatskih knjižnica traje desetljećima, izdržale su ratove, razne neprilike, a neke su nažalost napuštene. Najčešće su se otvarale donacijama, a samo su si najveći gradovi mogli priuštiti taj luksuz, a tek se od 1907. godine intenzivnije otvaraju. Zbog toga su se ljudi zainteresirani za knjigu okupljali po kućama, gostionicama ili na otvorenome, ali nisu odustali od svoje strasti i zanimacije.


Image and video hosting by TinyPic

Čedomir Višnjić iz Ministarstva kulture podržao je navedenu kampanju. Osim što svi imamo pravo na knjižnicu, imamo i pravo na slobodu misli, informacija, na ljepotu riječi... Tvrdi da trenutno Ministarstvo istražuje čitanost građana Hrvatske, te će objaviti rezultate, kao i autore koji su najviše čitani i traženi. Ministarstvo otvara, financira i kupuje knjige, a s tom će praksom nastaviti. Iako se nikada ne mogu ostvariti sve želje, te su često prozvani, na njima je da se nastave truditi.


Image and video hosting by TinyPic

Postoji sterotip knjižnice u kojem ona služi samo za posudbu knjige. No danas se knjižnica pretvorila u mnogo više od toga. Knjižnica je demokratska ustanova koja uslužuje sve građane na lokalnoj i državnoj razini, neprocjenjiva je za rekonstrukciju povijesti i prepoznavanje njezinog identiteta, usmjerena je na cjeloživotno učenje u kojoj se isprepleću svi naraštaji. Manifestacije poput Interlibera dokazuju kako je pisana riječ još uvijek na prvom mjestu, kako ništa ne može zamijeniti osjećaj kada se primanjem knjige u ruku upuštamo u novi svijet.

| 21:38 | Komentari (4) | Isprintaj | #

utorak, 09.11.2010.

(Ne)Znanje o Europskoj uniji

U četvrtak u prostorijama HND-a održan je okrugli stol i rasprava na temu obrazovanja o Europskoj uniji. Mnoge istaknute osobe iz političkog i društvenog života prisustvovale su ovom cjelodnevnom događaju, a složili su se u jednom. Mladi nedovoljno znaju o EU, oni koji znaju, te kojiima je to obaveza, nedovoljno šire to znanje. Tu se prvenstveno misli na državnu vlast, te medije, koji stvaraju, ali i manipuliraju javnim mišljenjem.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Forum za slobodu odgoja nevladina je organizacija koja je na našim prostorima aktivna od 1992. godine. Glavni cilj joj je stjecanje adekvatnog znanja, od malih nogu do cjeloživotnog. Veliki utjecaj na mlade imaju mediji koji često svoje informacije, umjesto da se kritički osvrnu, prezentiraju putem propagande, odnosno na ciljani način manipuliraju njome. Veliku ulogu ima HRT koja prema zakonu mora imati određeni postotak programa za mlade, pogotovo obrazovne tematike. Problem kod nas je što emisije europske tematike postoje, ali su u neprimjerno vrijeme, a ako nema skandala ne izvještava se iz Bruxellesa, smatra Zrinka Vrabec Mojzeš, savjetnica Predsjednika RH za društvene djelatnosti.

Image and video hosting by TinyPic

Vesna Pusić tvrdi da se financijski i ekonomski razlozi najčešće spominju za ili protiv ulaska u EU, dok su drugi razlozi potpuno zanemareni što vodi u kolektivno neznanje. Trebamo se naviknuti na javne poslove, a oni donose izmjerljive ciljeve prema kojemu se vidi tko je uspješan, te tko zaslužuje pomoć države i cijele europske zajednice. Zbog toga je važna politička stabilnost države, ali i nova praksa, koja je još nepoznata u ovim krajevima. Pusić smtra da „gradimo specifični tip države, a to je tip države članice“, a bitan čimbenik koji će odlučiti u kojem ćemo smjeru je obrazovanje. Ono se mora temeljiti prije svega na samopoštovanju.
Paolo Berizzi, koji je predstavljao Europsku uniju, govori kako je potrebno informirati građane o toj zajednici za vrijeme pristupnih pregovora, možda čak i prije, a ne u vrijeme referenduma. EU je poput velike obitelji u kojoj postoje privilegije i mogućnosti. Prednosti postoje, pogotovo za mlade i studente, od stipendija, studiranja vani, priznavanja diplome do slobodnog kretanja cijeloga života. Na kraju je iznesao, po njemu iznenađujuće dobre postotke o stavu mladih prema EU. Naime, 37% ih ima pozitivan stav prema toj zajednici, a 34% neutralan, što je vrlo pozitivno za zemlju poput naše, te zaključuje da Hrvatska ima veliki kapacitet i može pridonijeti Europi u kulturnom i vrijednosnom smislu. Ipak, smatra da državna vlast premalo komunicira s mladima, te da samo naglašavaju pozitivne strane, a da bi građanin odlučio na referendumu mora znati kompletnu istinu.

Image and video hosting by TinyPic



Mladi bi trebali imati najmanje problema u informiranju i u prilagođavanju novoj zajednici. Do njih novosti svakodnevno dolaze putem interneta i televizije. Državni tajnik Andrej Plenović tvrdi da je država dosta učinila za obrazovanje i širenje europskih standarda za one koji su interesirani, od ljetnih i zimskih škola, te seminara, što potvrđuje novo istraživanje u kojemu bi 62% građana glasalo za ulazak, iako mnogi opovrgavaju taj visoki postotak.

Image and video hosting by TinyPic




| 14:57 | Komentari (3) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.