U srijedu u kinu Forum održana je tribina u kojoj se raspravljalo o životu u favelama. Uz malobrojno prisustvo, Heitor Challegre Damiao govorio nam je o svojem doslovnom preživljavanju, o dalekoj prošlosti, kao i o nadi da će se situacija promijeniti. Tribina je dio Festivala brazilske kulture koji se prošli tjedan održao po brojnim lokacijama u Zagrebu.
Heitor je izrazito simpatičan gospodin koji je odmah svima zaželio dobrodošlicu svojim šalama, iako poneke nisu odmah bile shvatljive jer je pričao na portugalskom. Zato je tu bila prevoditeljica koja je prevodila svaku sitnicu tužne priče.Upravo zbog njega stvorila se ugodna atmosfera u kojoj je svatko mogao bilo kada uskočiti svojim pitanjem ili komentarom.
Priču je počeo od portugalske kolonizacije afričkih zemalja. Njihovi stanovnici su preseljeni na brazilske plantaže šećerne trske. Nakon oslobođenja ostali su tamo, bez posla, krova nad glavom, a najgore od svega, i bez pomoći države, te građana. Tako je sve počelo. Jedini izlaz vidjeli su u krađi i kriminalu, što im je posatala svakodnevica. No nije onako kako izgleda, nisu krali za sebe, već za obitelj i zajednicu, da ih prehrane i da prežive.
Uskoro su afroamerikanci pokazali svoju snagu u ratu s Paragvajem. Država koja nije marila za njih poslala ih je u rat s potajnom nadom da će poginuti i da će se tako riješiti kriminala u zemlji. Oni se nisu predali već su pobijedili za zemlju koja ih nije željela. Nakon toga vlada je morala popustiti i darovati im zemlju u Rio de Janeirou.
1897. nastala je prva favela u kojoj stanje nije bilo bolje, nisu imali struje, vode, sigurnost ni potporu. Tijekom Drugog svjetskog rata mnogo je Europljana, bježeći od rata, emigriralo u Brazil, te su se izmiješali sa manjiskim afroamerikancima. Da bi zaštitili sebe i manjinsko stanovništo stvorili su favele, jer ako se ne pobrinu sami za sebe nitko neće umjesto njih. Davno su to shvatili.
Favela znači dezorganiziranost, a predstavlja grad unutar grada. Imaju škole, svoja pravila, te vođe, a međusobno ratuju. Ratovi ostavljaju tijela po ulicama, a većina stanovnika barem jednom vidi člana obitelji ostavljenog na cesti. Pitanje je samo kako će se djeca oporaviti od toga i odrasti. Čak četvrtina stanovništa živi u favelama, a stanje se malo po malo popravlja. Osim što ratuju međusobno, u čestim su sukobima s policijom, koja ih zlostavlja, tuče i omalovažava. Često znaju dolaziti u favele i ne odlaze ako ne nađu nešto protuzakonitko, makar to moraju sami podmetnuti.
Heitora je na neki način spasila borilačka vještina capoeira kou je počeo podučavati diljem svijeta. No uvijek se vraća natrag, jer ne želi samo pobjeći, nego pomoći i promijeniti svoju zajednicu. Heitor priča kako je prije desetak godina odgovor djece bio da žele postati članovi mafije i boriti se protiv policije, danas je ipak želja za obrazovanjem veća, te žele postati učitelji i doktori. Stvari se mijenaju, a na njima je da ne odustanu i da nastave pričati svoju priču, jer takav život nitko ne zaslužuje, pogotovo ne u 21. stoljeću
Ovaj blog nastaje u fakultetske svrhe, sadržavat će razne teme koje su najčešće povezane sa studentima, njihovim životom, te problemima. Prisustvovat ću na raznim kulturnim i društvenim zbivanjima, te pisati osvrte na njih, ali obratit ću pažnju i na svakodnevna događanja koja nas okružuju.
