U zbirci pjesama ZRNJE upoznajemo Ivana Vidovića i kao pjesnika haiku poezije i kao nastavljača tradicije njegovanja te lirske vrste u kojoj su se već dokazali i hrvatski pjesnici Vladimir Devide, Stjeoan Jakševac, Franjo Krizmanić, Dubravko Ivančan, Tonči Petrasov Maroević, Tomislav Marijan Bilosnić i drugi.

Haiku kao vrsta pjesama nastao je u Japanu u 17. stoljeću kao otpor građanskog društva na isključivu poeziju japanskih viših slojeva, odnosno dvora i plemstva. Posve je razumljivo da su tom lirskom obliku Japanci dali biljeg svog poimanja života, svoje religije i svojega čitavog bića, ali ta se vrsta proširila i izvan Japana i uz temeljne formalne crte poprimila i obilježja strukture duha i drugih naroda.

U formalnom pogledu to je vrlo zatvorena, mogli bismo reći stroga forma, koja nekim zahtjevima temeljne pravilnosti podsjeća na strogost soneta, iako s njim po svom obliku nema nikakve veze.

Haiku pjesma je trostih sa slogovnom strukturom 5+7+5, koja posve razumljivo određuje i ritam pjesme, ali i ukupnu kompoziciju poetske misli i lirskog osjećaja. Dok je trostih pravilo bez iznimke, dotle strukturu 5+7+5 pjesnici razbijaju tražeći u zatvorenosti forme i svoje individualne formalne mogućnosti izraza,

Kako se u haiku poeziju po sadržaju i formi uključio Ivan Vidović, vidjet ćemo ako pokušamo otkriti njegov pjesnički svijet oblikovan haiku trostihom.

Zbirka haiku pjesama ZRNJE tematski je podijeljena na sedam ciklusa. U prvom, Žedna mi duša, Vidović varira temu sunca i kiše. To je ujedno i najduži ciklus, s najviše raznolikosti motiva unutar glavne teme. U drugom ciklusu, Lice kamena, ima najmanje pjesama, a pjesnik je usredotočen na simboličnu snagu kamena svoga rodnog kraja, koja za njega u prvom redu znači vezu prošlosti i sadašnjosti, simbolizirajući narodnu snagu, konkretno podneblje, vezu s predcima s ovoga tla. Ciklus Mrtvi jablan varira temu jablana kao simbola ljudskih stremljenja ograničenih nepravdama u prirodi i društvu. U malim dramama iz prirode naziru se krupne tragedije čovječanstva. Ciklus Pod odrinom usredotočen je na čovjeka, na njegovu ženu i majku, koji u uzajamnoj ljubavi prema svojoj zemlji i u radu na toj zemlji pronalaze svoju životnu radost i snagu, povezujući zemlju kao tlo sa zemljom kao domovinom, pod dojmom još svježih zbivanja iz Domovinskog rata. Ciklus Šapućem, kao što i sam naslov kazuje, iznimno je intiman, ali, koliko god to izgledalo paradoksalno, i na neki način općeljudski, pokazujući da neki dijelovi ljudske duše i kad su najviše svoji, pokazuju značajke što povezuju sve ljude cijeloga svijeta u jedno misaono i osjećajno zajedništvo. Tu Vidović kao pojedinac protestira protiv nepravdi u društvu, razgovara s Bogom, razmišlja o životu punom nepravdi i dramatike, ali nadvladava gorčinu uvjeren da čovjek u težini života izrasta za budući život veći i jači, pronalazeći u toj potvrdi svoje snage i smisao svoga života. Tema domoljublja prenosi se i u ciklus Najljepša mater si mi. Pjesnik je ovdje riječ mater, domaći, prisni seljački i topli izraz za majku, iskoristio za snažan izraz svoje osobne ljubavi prema zemlji, identificirajući je s materom. Posljednji ciklus Nada kratak je i zaokružuje u idejnom pogledu tematski okvir Vidovićeve poezije u ovoj zbirci. U tom ciklusu uočujemo izraziti kontrast između kritike negativnih pojava u društvu, u kojoj ima i satiričnih tonova, i toplog i iskrenog obraćanja Bogu u jednostavnom razgovoru. Ciklus završava optimističnim tonovima vjere u bolje dane.

Kao što vidimo već iz naznake tematskog okvira u kojem se kreću Vidovićava lirska raspoloženja, koliko god su haiku pjesme na neki način tematski ograničene, Vidović ih ispunjava šarenilom životnih i osjećajnih pojedinosti i bogatstvom vrlo raznolike umjetničke slike.

Kao što je haiku poezija veza čovjeka i prirode, tako se i za Vidovićeve pjesme u zbirci ZRNJE može reći da da je on u prvom redu tematski uronio u svijet prirode oko sebe, vrlo konkretan svijet, svoj zavičaj, ravnokotarski kraj: žedna zemlja, suša, najveća briga težaka, bajami, jablani, zrenje voća i grožđa, bazga, ševa, brijest, žito, bura, škrape, kamen, smokva, maslina. Detalji iz prirode dobivaju u svakoj novoj pojavi iste riječi i novo značenje i izrastaju u živu pjesničku sliku, sličnu slici na platnu i punoj živih boja. Među njima osobito se ističe žuta boja: žuti list, žuto sunce, žuti dan, zrelo žito. No pjesnik doživljava prirodu svim osjetilima. On ćuti njezine mirise i sluša zvukove u jesen kad vino bućbućka, kad vrapci živkaju zajedno s kišom u olucima, kad lišće treperi na suncu, kad gromovi grme i bura urla, kad šuštava kiša šušti po lišću.

Tako Vidović ostvaruje zahtjeve haiku poezije koja traži pjesmu veze čovjeka i prirode, a ona se poglavito manifestira u doživljaju, Izričaj tog doživljaja uvjetovan je slogovnom strukturom, a ona određuje i ritam i razvoj pjesničke slike. Kratki stihovi onemogućuju šire opise slika, događaja, doživljaja, i ograničeni su u prvom redu na slutnju, na naznaku i nagovještaj, ostavljajući čitatelju da sam u svom doživljaju popuni praznine i tako i on angažiranije sudjeluje u osobnom doživljaju samoga pjesnika. Tako se jedan naoko nedostatak pretvara u prednost. S druge pak strane, zgusnuta slika poetskog doživljaja stavlja pred pjesnika i težak zadatak da sa što manje riječi dade što veće bogatstvo duševnih doživljaja, a to Vidović ostvaruje, između ostalog, npr., u onomatopeji (potok putuje poput vlaka. Topot konja putima) ili tautologiji (oblaci nebo zacrnili crnilom), no najviše u nastojanju da se oslika metaforom, personifikacijom i simbolom trenutak prirode i ujedno njezino vječno trajanje. Ti pjesnički ukrasi su kod Vidovića izrazito originalni, posve individualni, a iznad svega otkrivaju pjesnikovu težnju da strogoj i ograničenoj formi dade svoj doživljaj punine, šarolikosti i bogatstva života. Ako promotrimo samo poneku riječ od onih koje dominiraju kod Vidovića, vidjet ćemo koliko se prenesenim značenjem može dati raznolikih plastičnih slika i izazvati bogate asocijacije. Sunce se kod Vidovića igra u paukovoj mreži i odražava u kaplji kiše, loza brbljivo pjevajući raste, oblaci jašu, oblak je razvratan, jablan plače, duša je svemira smrznuta. Tu živu i samosvojnu vezu s prirodom pjesnik podcrtava usklikom evo ili eto, nastojanjem da dočara neposrednost doživljaja, a osobito doživljaja iznenađenja. U tom doživljaju ima i puno tjelesnosti, sva su ćutila zaokružena slikama, u spoju fizioloških i psihičkih doživljaja, u prelaženju jednih u druge i u njihovoj stalnoj mijeni.

Iako su motivi iz prirode opjevani u najvećem broju pjesama ove zbirke, što je i potpuno u skladu sa zakonima i zahtjevima haiku poezije, Vidović oko sebe gleda život uopće, i trenutke i trajanje, pa makar dano i u slutnji. On vidi u sebi i čovjeka svoga kraja, u svojoj majci i sve matere svoga kraja, u svojoj ženi i sve žene svijeta kao podršku mužu i prijatelja u zajedničkom životu. On vidi i socijalne nepravde, i tragiku povijesti svoje zemlje i našega čovjeka u sebičnoj borbi za materijalne interese i potrošačko društvo uopće..Ukratko,on daje punoću jednoga specifičnog života i krajolika, ali na temu čovjeka i zemlje prelazi nacionalne međe i širi se na čitavo čovječanstvo.

Iako je pjesnikov osjećaj discipliniran, osjeća se i jedna skrivena, zatomljena strast, koja i katkada bukne u poviku u grču i suzi, osobito u izražavanju domoljubnog osjećaja, u poviku Hrvatsko moja!, ili u prerastanju poetskog izraza u izraz ulice. U tom trenutku kao da je protest protiv nekih pojava u društvu eksplodirao, kulminirao u najtežim, do sada suspregnutim riječima, gotovo u kletvi i psovki, pa čak i kao izraz nemoći, bespomoćnosti i očaja.

Kompozicija Vidovićevih haiku stihova posve razumljivo uvjetovana je strogom formom. Kao i drugi haiku pjesnici, i on je nastoji razbiti uvođenjem novih oblika, ali uvijek u okviru kratkoga stiha. Uz ritmičku strukturu uvjetovanu slogom 5+7+5, kod njega ćemo naći i razne kombinacije, npr. 3+6+4,pa 4+8+5, pa 5+4+4, da nabrojimo samo neke. Kakav god bio taj stih, on je kratak, zato su i slike često dane u zgusnutoj slutnji onoga što se iza njih krije. Kako je to poezija određenoga trenutka, koji se ipak doima kao trajanje, najviše je i trajnoga prezenta koji se izmjenjuje sa svrštenim prezentom, u prekidu iluzije trajanja, a između jednoga i drugoga, između trenutka u njegovu trajanju i njegova kraja, ostaje ono što se krije, ono što je izostavljeno. Ima tu često i slutnje male drame u prirodi, npr. Na deblu smokve/sunča se gušterica./Mačak u skoku/...Ili:Vrapčić na grani,/mačak pod granom napet./Jutarnje sunce...Ili: Lastino gnijezdo/u zaklonici mokro./Pauk u gnijezdu/...Bolesna baka/u šporet bilju gura./Nikoga nigdje...Itd,

Ivan Vidović predstavio nam se u ovoj zbirci kao zreli pjesnik koji se može snagom svoga izraza i bogatstvom poetske misli uhvatiti u koštac i s jednom tako teškom i zatvorenom formom kao što je haiku. Vidovićev precizan izraz, bogata slika i vješt razvoj slike, omogućuju nam zaključak o snazi Vidovića pjesnika, a njegova angažiranost, njegovo pjesničko sudjelovanje u najratličitijim manifestacijama života, u okretanju hrvatskom čovjeku i čovjeku uopće, upoznaju nas i s Vidovićevom filozofijom. Za njega život je lijep i ružan, nježan i surov, milosrdan i okrutan. A on taj život voli takav kakav je. Snagu dobiva iz dodira sa zemljom, s domovinom, sa ženom i majkom, ali iznad svega iz kontakta s Bogom. Unatoč gorčini koju često naziremo i naslućujemo u Vidovićevim stihovima, on zna biti i te kako radostan i duhovit, on se zna radovati životu i pronaći utjehu u razgovoru s Bogom.

Zbirka Vidovićevih haiku pjesama sa simboličnim naslovom Zrnje, lako prepoznatljive simbolike, još je jedan Vidovićev doprinos hrvatskoj poeziji i nova potvrda Vidovićeva pjesničkog talenta.


Zadar, 2004. godine ................................................................... Zlata Derossi