preskočilo jare
zid
zameketalo
glasno

uz razgovor ruku
dlakavih
brušenje noža
jasno

zašutjela trava
a sunce
meketalo
glasno
glasno

I raste jablan snažno u samoći.
I spretno diže glavu ponad voda,
svečano štiteć upornost loboda.
Pjevuši šumno, skladno u njemoći

makije guste. Eh, da joj je moći
utažit žeđu i pozdrave roda
snima otključat za radost sloboda!
Al' dreči jalnost u maki uskoći.

Vidjeh već davno i kod braće ljudi
nože za pasom u najezdi lova,
crnog i oštrog, spremnih crnih kala.

I pade jablan. Iz ranjenih grudi
krkljaj i vapaj. A sretnoga plova
nema kad reže zubala svih zala.

Čistoća sjaja i bistrina kreketa.
Mjesecu čovjek ne može naškoditi,
žabe može uplašiti i utišati.

Čovjek može svašta.

Hrvatsku treba voljeti srčano.
Hrvatskoj nikad nabadati oči.
Hrvatsko vrijeme skladati sunčano:
proljeće neka za proljećem kroči!

Ak' je ne štuješ, već "krajinu" hoćeš
pod vučje pute svoje, dokle seže
snovanje muklo dok pijano ločeš
i ne znaš kad se jutro budi, liježe?

Protutnjaše, gle, barbari i kame.
Hrvati cvatu u razmahu zime!
Tvorci krvave i krvničke drame
ne mogu zidat sve ljepote rime.

Hrvatska puška i o tvom ramenu!
I tvoja hvala hrvatskom znamenu!

"Soneti iz hrvatske brazde"- Zadar,2o10.

ZAŠTO PIVAC NA JEDNOJ NOZI STOJI?
BRZO KAŽI! JER DO DESET SE BROJI!