Grlim ljepotu svoje tihe vjere,
strahove kružne plačnih crnih kruna.
Odanost ćutim suzdržane mjere,
dozive tihe unutarnjih buna.

Usamljen kročim sred noćnih arkada,
preziruć mrske listove lovora,
tuđih me reže srp jeremijada,
davnih i suznih, preteških govora.

Suludom maštom ponesen lampače,
što bljuje vidik besmisleno svima
u tijestu zemlje, u naručju drače,
uzlijećem sretan. Ranjen padam tlima.

Beskrajna stravo tragičnih uzleta!
Obzori snage. Soneti svih ljeta.

SABRANI SONETI