Dok najbolji rukometaš svijeta, Ivano Balić, svojim igrama plijeni
pozornost medija, navijačkih fanova, zaljubljenika svih vrsta
sportova i posebno,stručnjaka koji ne mogu pronaći formulu
kako ga zaustaviti, njegova majka snima utakmice koje prenose
TV postaje i prikuplja novinske članke o sinu. Ona je,kaže,
zadužena za administraciju,a utakmice na miru pogleda tek
nekoliko dana poslije.

„Strah me je da se ne ozlijedi zbog čega ne mogu uživati u utakmicama,snimam ih pa ih gledam za nekoliko dana“-priznaje
majka Stjepanka.„Nikad ne voli gubiti,u njemu je natjecateljski duh,
uvijek se muči do zadnjeg atoma snage,daje sve od sebe.“

Prenizak za košarku.
Priča o rukometašu Ivanu Baliću zapravo je priča o sportskoj obitelji Balić,koja je kliško-dugopoljskih korijena. Ivanov otac Žarko i majka Stjepanka također su bili rukometaši.Žarko Balić rukometom se počeo baviti tek u svojoj 17.godini jer je njegov otac,Ivan,smatrao da je rukomet “igra za zabavu” od koje nema velike koristi.
Žarko Balić je najprije zaigrao u Splitu,a poslije je,kao profesionalac
nastavio igrati u Italiji.Do 1985.cijela obitelj je bila u Italiji,no,kad je
mali Ivano trebao poći u školu,on i majka su se vratili u Split.

U petom razredu osnovne škole,koju je pohađao u svome kvartu
Bol,Ivano je kao većina splitskih dječaka zaželio trenirati nogomet u Hajduku.Pa ipak,košarka mu je bila draža.Od 1992. do 1995.
trenirao je košarku u Jugoplastici,s tim da je 1995.,usporedo s košarkom,trenirao i rukomet.Iako su ga treneri u Jugoplastici
zapazili i hvalili kao jako pokretljivog igrača,Ivano je morao
prestati igrati košarku iz jednostavnog razloga -bio je prenizak.



Mjerenjem duljine potkoljenične kosti liječnici i treneri su zaključili
da Ivano neće dovoljno narasti da bi se bavio košarkom.
Nakon što je otac Žarko razgovarao s trenerima Jugoplastike,
rekli su mu da njegov sin u košarci može igrati samo na mjestu playmakera;da oni u klubu “ne odgajaju playmakere” i da za takvo
što postoji škola u Americi. Mladi Ivano Balić brzo se pomirio
s činjenicom da neće biti visok te je odlučio sa splitskim prijateljima trenirati rukomet.


Prvi trofeji.
-„Jednoga dana,u osmom razredu,Ivano je došao doma i rekao:
‘Znaš, mama,idemo ti mi na rukomet’.Nismo ga uspjeli pratiti ni gledati kako igra rukomet,a ljudi su već počeli pričati:
'Ajme, mali vam je super igrač'.Bilo nam je drago što se bavi tim
sportom i imao je našu veliku potporu.Znate,roditelji sada žele da
se djeca bave sportom kako ne bi bili na ulici,a prije je sport djecu
izvlačio iz kuće na ulicu,nije bilo današnjih problema“-kaže Stjepanka Balić.

Ivano Balić nije,poput većine sportaša,imao problema u školi.
"Učio je",kaže njegova majka,“koliko je potrebno da prođe,ali
ga škola,jednostavno,nije zanimala”.

Kako je Žarko Balić u to vrijeme igrao rukomet u Italiji, Ivano je kao rukometaš prvi put registriran u Italiji.Godine 1996. mladi Balić je,
uz nagovor Talijana i oca,šest mjeseci zaigrao za juniore kluba
Cassano Magnago,kojem je trebala pomoć za osvajanje ‘scudeta’, državnog prvenstva.Predvođen Balićem,klub je doista osvojio
scudeto,a on proglašen najboljim juniorom prvenstva.Pa ipak,
nakon toga Ivano se s “papirima” vraća iz Italije i počinje igrati za rukometni klub Brodomerkur Split.



-„Na treninge je uvijek išao s velikom voljom,budio bi se u
šest ujutro da bi mogao stići na treninge u sedam,i nikad nije
zakasnio na trening.Zato smo se smijali pričama da je Ivano lijeni Dalmatinac.Čim je počeo igrati prvenstvene utakmice,počeo se
vraćati s peharima,kao najbolji igrač“ -priča majka Stjepanka.

Život u Španjolskoj.
-„On je svoj,poseban,karakteran,čvrst je,njega ne zanima pomodarstvo,nije povodljiv.Ima svoje mišljenje i uvijek odluči onako
kako on misli da je ispravno.Kad osjeti pravi trenutak,onda daje sve
od sebe da to ostvari.Ivano je u igri nepredvidljiv,poput Kukoča,
njegova rješenja su toliko jednostavna da se teško mogu ponoviti i
ljudi ga zbog toga vole“-priča Stjepanka o karakternim vrlinama i virtuoznosti u igri svoga jedinca.Osim po “čvrstu karakteru” i igri,
Ivano Balić je poseban i po svome pomalo boemskom imidžu.

-„Ako se njemu nosi duga kosa,on će je nositi,nema veze što to
nije u modi"-pojašnjava.

Ivano Balić je,unatoč činjenici što je jedan od najtraženijih igrača
na svijetu,do sada promijenio samo tri kluba- Brodmerkur,Metković
i San Antonio.

-„Ivano ne voli mijenjati klubove,jako se veže za ljude."-pojašnjava.

Tako se Ivano Balić vezao i za svoj Portland San Antonio iz
Pamplone,s kojim ga ugovor veže do 2010.godine.
Ivano,naime, sve češće pred prijateljima i roditeljima,iako je donedavno govorio da “nima Splita do Splita”,priča da je jako lijepo živjeti i u Španjolskoj.

Izbirljivost, žene i brak.
Hrvatski mediji brujali su o slomu braka između Ivana i Ivane Balić.
On je ostao u španjolskoj Pamploni,gdje igra za Portland San
Antonio,a ona se prije dvije godine vratila u Split sa sinom Dinom.
-„Kad se Ivano zaljubio,došao je k meni, rekao da ima curu.
Sad su se razišli,međutim,fenomenalno se ponio prema ženi i djetetu,pokazao je veličinu i karakter.Možda je to mogao zato što
je bio odvojen od familije,nije nas htio opterećivati i zabrinjavati,sve
je sam riješio“-priča majka.

Jedini hobi Ivana Balića je bio Play Station i kompjutorske igre,a
dok je bio mlađi čitao je sve časopise specijalizirane za košarku i
sve što je vezano uz taj sport.Ivano Balić je,prema riječima majke,
u svojoj karijeri najsretniji bio kad je s hrvatskom rukometnom reprezentacijom osvojio olimpijsku medalju.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.