subota, 08.07.2006.
Ivan Ljubičić
Ivan Ljubičić rođen je 19.ožujka 1979.godine u Banja Luci. Živio je s ocem Markom, majkom Hazirom i starijim bratom Vladanom. 1988. Ivanov otac odlučio je da se njegova djeca moraju početi baviti sportom, Ivan se odlučio za tenis jer je tih dana tenis bio na televiziji pošto se igrao Wimbledon.Ivan je tako počeo trenirati s devet godina, a jedan od velikih uzora i razloga za početak bio je Stefan Edberg. Prve teniske korake Ivan je načinio u klubu "Mladen Stojanović" u Banja Luci, pod paskom svojih prvih trenera Vojina Sukala i Fahret Bahtijarevića. Kao i svi početnici, Ivan je krenuo s radom u grupi. Brzo je učio i napredovao, pa je time pokrio relativno kasniji početak druženja s tenisom. Ubrzo su krenule prve privatne "štunde", a prvi naslov stiže upravo u rodnom gradu, gdje je Ivan osvojio turnir tenisača do 12 godina uz jednu zanimljivost. Zbog zanoktice morao je držati reket s četiri prsta. Prvi pehar osvojen je 1990. godine u Prijedoru, na prvenstvu BiH, gdje je igrao završnicu, u kojoj je izgubio od Mirka Pehara, ljutog protivnika u ranim danima karijere. Prvi rezultat međunarodnog karaktera ostvaren je u Beogradu, Ivan je postao pobjednik "Rucanor Cupa", zaradivši 1.500 DM. Bila je to prva Ivanova zarada na turnirima. Utrošena je na zlatni lančić, koji je za uspomenu zasjao oko njegovoga vrata.
Ti uspjesi bili su dobar znak za oca Marka, koji je osjetio da bi Ivan u tenisu mogao nešto značajnije napraviti. Nije sina morao tjerati, Ivan je već onda bio "mini profesionalac". U to vrijeme već se počinju nazirati problemi u Bosni i Hercegovini, koji su nepunu godinu kasnije eskalirali u rat. U svibnju 1992. godine obitelj odlučuje da je najbolje rješenje napustiti Banja Luku. No, nisu mogli iz grada izaći svi, otac Marko Ljubičić morao je ostati. Ivan se s majkom i bratom našao u autobusu, koji je samo žene i djecu vozio u zračnu luku, gdje je čekao zrakoplov za let prema Beogradu. Majka Hazira je plakala, znajući da je to definitivan odlazak. Putovanje do zračne luke bilo je depresivno, s puno plača, s nekoliko zaustavljanja na barikadama. Zrakoplov je u Beogradu sletio oko deset sati ujutro, a nakon cijelog dana provedenog na autobusnom kolodvoru, gdje su Ivan i Vladan poslušali očev savjet da majku ne puštaju samu, u ponoć se preko Mađarske krenulo prema Sloveniji. Autobus je zastao na granici, zbog registarskih oznaka nije mogao ući u Sloveniju. Obitelj Ljubičić je granicu prešla pješice, ukrcala se u drugi autobus te krenula prema Ljubljani, gdje su ostali tjedan dana, dok se nije u Rijeci priredio smještaj za njih. Poslije mjesec dana u Rijeci, Ljubičići su završili u Opatiji, u hotelu "Astoria", zajedno s ostalim prognanicima. Ivan se nije žalio, nedostajao mu je jedino otac. Mogao je igrati tenis, parove s veteranima u opatijskome klubu, iskoristiti ljeto za kupanje. Tenis tada ipak nije bio prioritet, Ivan je trenirao samo povremeno, uz trenera Branka Picula.
Nakon šest teških mjeseci razdvojenosti, za kojih su samo nekoliko puta uspjeli čuti vijesti o ocu, obitelj se u studenom 1992. konačno našla na okupu. Najteža vremena bila su prošlost... Obitelj se iz Opatije preselila opet u Rijeku, gdje se rodila i ljubav što i danas traje. Ali, obitelj nije dugo ostala zajedno. Naime, u travnju 1993. godine Ivan, zajedno s još nekolicinom izbjeglih bosanskih igrača, prihvaća poziv Carla Brucciera, predsjednika talijanskog kluba "Le Pleiadi" u Montcalieriju pored Torina. Tamo će provesti skoro tri godine za koje danas kaže da su bile ključne za njegovo odrastanje kao čovjeka i igrača. Kada je stigao u Torino, Ivan nije znao ni riječi talijanskog, nije dobio igračku karticu koja bi mu omogućila predstavljanje kluba na turnirima i jedino čemu se mogao okrenuti bio je trening. Šest igrača i dvije igračice bili su smješteni unutar kluba, iz kojeg Ivan prvih mjeseci gotovo i nije izlazio, većinu sati provodio je na terenu. Dva igrača ubrzo su otišli u SAD, jer klub, koji ih je dobro primio, brinuo se da svi imaju smještaj i hranu, imao je i finacijskih problema. Ivanu je trener bio Mirza Hrnjadović s kojim je zajedno i došao u Italiju, a s njim je radio i Andrea Taragni. U tim danima samoće Ivan je donio jednu važnu odluku. Igrat će za Hrvatsku. Ubrzo postaje prvak Hrvatske u konkurenciji do 16 godina (jedino koje je osvojio od 7-8 odigranih finala) i to upravo u Rijeci 1995. godine. Iste godine u "susjedstvu" osvaja prve ATP bodove na - Istarskoj Rivijeri. Kao prvi igrač juniorske reprezentacije Hrvatske osvaja Winter Cup (Europsko dvoransko prvenstvo do 16 godina), a zatim u paru sa Željkom Krajanom osvaja neslužbeno svjetsko prvenstvo do 16. godine - "Orange Bowl". U hrvatskom finalu porazili su par Kutanjac-Ančić. - Nije bilo lako u svim tim godinama djetinjstva - kaže Ivan. - Cijelog života imat ću posljedice drugačijeg toka života u odnosu na druge. Nisam baš imao puno opcija kada se moralo odlučivati što ću raditi u životu. Ispalo je pozitivno, ne mogu se žaliti, ali toliko je tenisača koji nisu uspjeli.
