I ja ću imati svoj blog

Evo napokon da i ja imam neki svoj blog, da pišem što mi padne na pamet ,ono malo pameti što je ostalo u ovoj istrošenoj glavici.Dugo već od kad su i sami ti trendovi pisanja blogova u điru ja ih čitam i volim vijavascript:%20void(0);djeti ,u ovom slučaju pročitati što se i drugima mota po glavi ,što ih tišti ,što ih živcira,tko ih ljuti taj dan ili jednostavno da kažeš sve što ti je na pameti bez osuđivanja ili onog osjećaja čiji sam osobno ja rob,a to je kad mislim da tlačim ljude ako razvežem jezik,a nekako oduvijek imam što za reći.

Mogla bih pisati o svemu jer iskreno mene sve nekako zanima,moda,ljudi,mišljenja,politika,uređenje,sigurnost,estetika,ljubav-neiscrpna životna nema,tuga koje se ne bojim kad me spopadne jer što sam staroija nekako više ne zamjeram kad se osjećam tužna već jednostavno izbrijem to na svoj način i mogu vam reći da to uopće nije tako loš osjećaj iako se ljudi uporno boje svih onih osjećaja koji nisu sreća,a ja se pitam kako bi znali što je sreća kada ne bismo proživljavali i te neke velike i male bedove...

Eto danas je baš tako nekakv osjećaj gdje čak nemam razloga biti tužna ali opet nekako jesam,ma bolje bi bilo reći sjetna.Bit će da je to ono stanje koje samo žene razumiju kada se bliže oni dani u mjesecu pa svakakvi filmovi nam lupaju u glavu,a ruku na srce ne pomaže ni ovo kišno vrijeme ,da ako si doma u piđami cijeli dan i ne moraš nigdje,ali ono kad moraš ići raditi i sve to držati u sebi,eeee to je već tlaka.

Zato sam ja sebi otvorila svoj blog i pričat ću sama sa sobom ako treba ali izbacit ću iz sebe svoje misli i svoja emocionalna stanja jer i ja sam samo obična pekmezasta djevojka koja uvijek ima nešto za reći,nadam se da mi to nitko ne bu zamerio J