Čovjek na žici dokumentarni je film koji prikazuje put Philippea Petita do konačnog cilja: „šetnje“ na metalnom užetu između krovova dviju zgrada WTC-a. Oceanovih 11 igrani je film u kojem 11 kriminalaca i suradnika pljačka kasino u Las Vegasu.

http://www.answers.com/topic/philippe-petit

http://ptskahill.com/electricslugs/2011/11/17/philippe-petit-on-creativity/


http://aneeshchaganty.wordpress.com/tag/oceans-11/

Iako se radi o različitim temama, između filmova postoje mnoge sličnosti. Jedan rekonstruira istinite događaje, a drugi je stvoren na temelju fikcije, no u oba se radi o radnjama koje su ilegalne i potiču rast adrenalina kod gledatelja. Uz to, pripreme su za „podvige“ i u igranom i u dokumentarnom filmu trajale dugo. Philippe se uistinu spremao godinama kako bi prohodao na žici: svakodnevno vježbanje i fizičke te psihičke pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje plana kako ulaska u zgradu tako i izvedba samog hoda. Tijekom gledanja igranog filma znamo, naravno, da se radi o fikciji, no i likovi u filmu su imali dvotjedne pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje ulaska i izlaska iz zgrade. Igrani filmovi u sebi uglavnom sadrže puno više akcije nego dokumentarni, no Čovjek to svojom temom, radnjom, izvedbom, načinom snimanja te, očito, montažom, u potpunosti opovrgava. Ne samo da su akcija, pokret i napetost prisutne cijelo vrijeme, već smo svjesni i da se to uistinu dogodilo, da je Philippe Petit doista bio na visini višoj od 500 metara i hodao na žici 45 minuta.


http://www.thekingsoftheblog.com/nombres-de-nino-daniel/

Danny Ocean je oko sebe za pljačku okupio najbliže suradnike, avanturiste i ljude predane radu i cilju koji žele postići. Phillipe Petit je to isto učinio u stvarnom životu. I on se konzultirao s arhitektima i inžinjerima te nabavio planove zgrade, baš kao i Danny Ocean. Cijeli je pothvat bio izazovan i sigurno više pripada svijetu ilegale, špijunaže i tajnih akcija, nego svakodnevnom životu. Također, među ekipom koja zna da će biti uhićena jer čini nešto protuzakonito, javljaju se tenzije i strah hoće li njihov glavni „lik“ preživjeti. Situacija u kojoj su se obje ekipe našle u susretu s policijom odnosno čuvarima, također ih zbližava jer se strah, nervoza i neizvjesnost hoće li ih otkriti i hoće li sve propasti, najbolje reflektira na gledatelja.

Glazba u oba filma potiče akciju i dinamiku i pridonosi veličini obiju situacija, iako se u jednoj, jednostavno rečeno, krade, ali svi to oni čine radi nekog višeg cilja. Također, i sama izvedba, kako pljačke, tako i hoda po žici, u svakoj je sekundi ispunjena napetošću i uzbuđenjem. Naravno, Čovjek na žici ako padne, sigurno je da neće završiti u zatvoru, jer će vrlo vjerojatno okončati život. A ta sama želja da se učini podvig koji bi se mogao proglasiti i suicidalnim, a iz nekih unutarnjih, samo pojednicima poznatih razloga, sama po sebi je spektakularna. Posebno kad takvu temu dokumentarac predstavi na odličan način, blizak filmu, a opet ispunjen intervjuima koji ga vode i pričaju priču, bez prisutnosti novinara, te naravno originalnim snimkama. Obiluje akcijskim scenama, špijuniranjem, planiranjem, prisutne su i ilegalne radnje koje samo pojačavaju napetost: krivotvorenje papira, pretvaranje i korištenje rekvizita koji stvaraju lažni identitet, razgovor s radnicima kako bi se najbolje isplanirao ulazak i osigurao hod „na rubu života“.


http://www.vanityfair.com/online/daily/2008/10/top-of-the-line-photography

Stvarni ljudi u Čovjeku na žici ponovo proživljavaju situaciju, ovaj put pred kamerama. Pokazuju osjećaje i prisjećaju se strahova i nadanja. U svakom slučaju ovaj film pokazuje puno više osobnih emocija no što je to u Oceanovih 11. Osim stalno prisutnog osjećaja divljenja, u oba filma prisutna je i provokacija koju likovi i stvarne osobe izazivaju kako kod ostatka ekipe, „protivnika“ i mase ljudi, tako i kod gledatelja. A upravo gledatelja treba potaknuti na razmišljanje o pogledanom i na vlastitu akciju, pokazati da ako nešto želiš, ništa nije nemoguće.

suicidal

Iva Ralica Orečić

Leonard (Guy Pierce), pokušava riješiti ubojstvo svoje žene, no svaki mu dan počinje bez sjećanja na prethodni te ovisi o svojim prethodno napisanim bilješkama. Originalnost ovog filma iz 2000. godine Christophera Nolana, temeljen na kratkoj priči njegova brata „Memento Mori“ mora biti uzeta u obzir kada se govori o najboljim filmovima ikada. Sama je radnja zaniimljiva, no fokus je na strukturi koja se sastoji od dvije vremenske crte od kojih se jedna kronološki kreće naprijed, a druga otkriva detalje unatrag. Mind game za pet!

(http://www.imdb.com/title/tt0209144/)

Film započinje fotografijom mrtvog muškarca nakon čega ista izblijedi, super način da se pokaže da bismo trebali obratiti pažnju na film. Ili barem sljedeću scenu. Radnja se tada odvija unatrag i prikazuje se sam čin ubojstva. Zatim slijedi crno – bijela scena Leonarda i njegovih bilješki, papira, fotografija i tetovaža koje ga podsjećaju na tragove koje je našao i zapisao prije no što je izgubio pamćenje. Jedino što zna je ime ubojice svoje žene : John G. Zahvaljujući bilješci koju je našao, Leonard susreće Natalie koja primijeti da on zapravo nosi odjeću njena dečka. Iako izgleda kao da mu pomaže, Leondarda na nju upozorava njegov kontakt, Teddy. No postoji i Teddyijeva fotografija na kojoj piše da mu se ne smije vjerovati. Svake sekunde se saznaju novi detalji koji potvrđuju da zapravo ne znamo što se točno događa. Iako je pomalo frustrirajuće ne biti „sveznajući gledatelj“, u ovom filmu nema ni vremena razmišljati o tome jer se radnja konstantno kreće! Do samog kraja čovjek nije ni u što siguran, a pitanja ostaju i nakon što film završava.

„Memento“ pruža sve što triler može: ne može se prestati gledati, gledatelj se uživi u radnju i glavnog lika, a i razmišlja se o njemu i nakon što završi. Gotovo sve, ne mogu baš reći da vrvi zgodnim glumcima. No u svakom slučaju, stalno se nešto događa i ako se nešto čini nevažnim, e pa nije. Nakon što film pogledate jednom, vjerojatno ćete željet i ponovo, barem da se popune prazna mjesta u vlastitom sjećanju. Carrie-Anne Moss glumi Natalie i dobra je izbor za prikaz nježnje, ali i divlje strane lika. Guy Pierce zaslužuje sve nominacije za najboljeg glumca. Dobro, možda jedna previše. Prvi izbor za ulogu Leonarda bio je Brad Pitt, koji bi sigurno odradio odličan posao, no zašto ne bi i Guy dobio svojih prvih pravih pet minuta slave nakon uloga iz filmova s B – liste? U svakom slučaju, struktura filma kao ono najbitnije je, rekla bih, bezvremenska, a možda i bez mana. Možda koja tu i tamo, ali zanemariva u široj slici. Svakako, film za pogledati što prije!

Iva Ralica Orečić

Ostati ili otići?

Često je odgovor težak. Osobito ako se radi o mjestu župana. Ili županice. Budući da mnogi hrvatski političari kao uzor navode države sjeverne Europe, prisjetimo se prošlogodišnjeg događaja: u Latviji je čak premijer dao ostavku zbog urušavanja krova. Bez obzira nalazi li se u pozadini strah od sankcija za korupciju ili osjećaj moralne odgovornosti, pametno je otići na vrijeme, značilo to i u zadnji čas. No daleko je Latvija.

U Hrvatskoj, kad sjedneš na stolac, uzmi sve ili ništa. Ionako je „bilo zapravo ovako“, a „mislili smo“ i „nismo znali“. Opravdanje uvijek postoji. Ali nije svako i opravdano. I djeca mogu objasniti prepisivanje u školi - žele bolje ocjene. Logično je onda prepisivati diplomski ili jednostavnije kupiti diplomu, za bolje radno mjesto i bolji život, zar ne? Reklo bi se „stariji-pametniji“, ali sve je relativno.

Dakle hrvatsko rješenje je: ostati dok ne uzmeš što možeš, a otići ako treba drugdje uzeti. Pa, ako ništa drugo, praktično je. Kao i ostanak mladih školovanih ljudi u Hrvatskoj. Jer svakako bi bilo lijepo da joj se vrati ono što je u njih tijekom školovanja uložila. Koliko god to bilo. Ali možda se mogu vratiti kao investitori i tako vratiti svim dobrim ljudima. I hrvatskim ljepotama. Ili ih kupiti, kad se već sve rasprodaje, pa neka barem ostane in the family, među Hrvatima.
Argumenti za ostanak mogu biti čvrsti, ali oni poput „ovo je moj dom“ i „Hrvatska je prekrasna“ ne znače nužno i bolji život. Samo od zraka se ne živi. Neophodan je, barem dok ne razvijemo škrge jer ledenjaci se tope, ali nije dovoljan. Hrvatska može biti moj dom i dok ne živim u njoj, jer dom je gdje je srce, i dalje može imati jezera i šume i more, ali i veze i korupciju. Nadam se ovog posljednjeg ubuduće sve manje. S druge strane i tih veza ima svugdje, nismo baš specifični u svijetu. Prosječni hrvatski mentalitet, čast mnogim iznimkama, zato je. Kad profesor, doktor, stranac, u ovom slučaju Amerikanac, javi studentima kojima predaje na fakultetu Sveučilišta u Zagrebu da dolazak na predavanje nije obavezan, čudno mu je kad se pojavi dvoje ili troje ljudi. Jer u SAD-u nema toga. Barem ne previše. Treba li, dakle, biti čudno što je netko uopće došao ili što ostali nisu? Ili svi znaju sve ili ih ne zanima nešto što ne znaju. Možda je kolegij zapravo beskoristan, pa čemu da trošimo svoje dragocjeno vrijeme? Ionako nismo tu da učimo, nego da dobijemo diplome. A onda umjesto „Gaudeamus Igitur“ pjevajmo „should I stay or should I go?“. Barem dok ne napravimo hrvatsku verziju.

(http://srednja.hr/Studenti/Vijesti/Profesija-student-Ovi-znakovi-pokazuju-da-jos-niste-spremni-za-diplomu)


Iva RO