Čovjek na žici dokumentarni je film koji prikazuje put Philippea Petita do konačnog cilja: „šetnje“ na metalnom užetu između krovova dviju zgrada WTC-a. Oceanovih 11 igrani je film u kojem 11 kriminalaca i suradnika pljačka kasino u Las Vegasu.

http://www.answers.com/topic/philippe-petit

http://ptskahill.com/electricslugs/2011/11/17/philippe-petit-on-creativity/


http://aneeshchaganty.wordpress.com/tag/oceans-11/

Iako se radi o različitim temama, između filmova postoje mnoge sličnosti. Jedan rekonstruira istinite događaje, a drugi je stvoren na temelju fikcije, no u oba se radi o radnjama koje su ilegalne i potiču rast adrenalina kod gledatelja. Uz to, pripreme su za „podvige“ i u igranom i u dokumentarnom filmu trajale dugo. Philippe se uistinu spremao godinama kako bi prohodao na žici: svakodnevno vježbanje i fizičke te psihičke pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje plana kako ulaska u zgradu tako i izvedba samog hoda. Tijekom gledanja igranog filma znamo, naravno, da se radi o fikciji, no i likovi u filmu su imali dvotjedne pripreme, okupljanje ekipe i smišljanje ulaska i izlaska iz zgrade. Igrani filmovi u sebi uglavnom sadrže puno više akcije nego dokumentarni, no Čovjek to svojom temom, radnjom, izvedbom, načinom snimanja te, očito, montažom, u potpunosti opovrgava. Ne samo da su akcija, pokret i napetost prisutne cijelo vrijeme, već smo svjesni i da se to uistinu dogodilo, da je Philippe Petit doista bio na visini višoj od 500 metara i hodao na žici 45 minuta.


http://www.thekingsoftheblog.com/nombres-de-nino-daniel/

Danny Ocean je oko sebe za pljačku okupio najbliže suradnike, avanturiste i ljude predane radu i cilju koji žele postići. Phillipe Petit je to isto učinio u stvarnom životu. I on se konzultirao s arhitektima i inžinjerima te nabavio planove zgrade, baš kao i Danny Ocean. Cijeli je pothvat bio izazovan i sigurno više pripada svijetu ilegale, špijunaže i tajnih akcija, nego svakodnevnom životu. Također, među ekipom koja zna da će biti uhićena jer čini nešto protuzakonito, javljaju se tenzije i strah hoće li njihov glavni „lik“ preživjeti. Situacija u kojoj su se obje ekipe našle u susretu s policijom odnosno čuvarima, također ih zbližava jer se strah, nervoza i neizvjesnost hoće li ih otkriti i hoće li sve propasti, najbolje reflektira na gledatelja.

Glazba u oba filma potiče akciju i dinamiku i pridonosi veličini obiju situacija, iako se u jednoj, jednostavno rečeno, krade, ali svi to oni čine radi nekog višeg cilja. Također, i sama izvedba, kako pljačke, tako i hoda po žici, u svakoj je sekundi ispunjena napetošću i uzbuđenjem. Naravno, Čovjek na žici ako padne, sigurno je da neće završiti u zatvoru, jer će vrlo vjerojatno okončati život. A ta sama želja da se učini podvig koji bi se mogao proglasiti i suicidalnim, a iz nekih unutarnjih, samo pojednicima poznatih razloga, sama po sebi je spektakularna. Posebno kad takvu temu dokumentarac predstavi na odličan način, blizak filmu, a opet ispunjen intervjuima koji ga vode i pričaju priču, bez prisutnosti novinara, te naravno originalnim snimkama. Obiluje akcijskim scenama, špijuniranjem, planiranjem, prisutne su i ilegalne radnje koje samo pojačavaju napetost: krivotvorenje papira, pretvaranje i korištenje rekvizita koji stvaraju lažni identitet, razgovor s radnicima kako bi se najbolje isplanirao ulazak i osigurao hod „na rubu života“.


http://www.vanityfair.com/online/daily/2008/10/top-of-the-line-photography

Stvarni ljudi u Čovjeku na žici ponovo proživljavaju situaciju, ovaj put pred kamerama. Pokazuju osjećaje i prisjećaju se strahova i nadanja. U svakom slučaju ovaj film pokazuje puno više osobnih emocija no što je to u Oceanovih 11. Osim stalno prisutnog osjećaja divljenja, u oba filma prisutna je i provokacija koju likovi i stvarne osobe izazivaju kako kod ostatka ekipe, „protivnika“ i mase ljudi, tako i kod gledatelja. A upravo gledatelja treba potaknuti na razmišljanje o pogledanom i na vlastitu akciju, pokazati da ako nešto želiš, ništa nije nemoguće.

suicidal

Iva Ralica Orečić