moja ključna kost postala je veća. opipljivija. rekla je da me nije briga. ali nije tako. nestat ću zadovoljan.
ali, to nije dovoljno.
Volim sjediti na šljunčanoj plaži i gledati. Dalje. Prema
izmaglici vječnosti. Neprekidna borba točkica i svjetlucavih
kukaca na mojim zjenicama. Treptajima sam pokušao odagnati
zle nametnike.
Sjedim, ovdje, u ovom gradu, na ovoj prokletoj plaži i razmišljam
o kostima. Budim se s tom mišlju. Prati me kroz život i ne da mi
zaspati. Eto objašnjenja za ove dvije crne rupe koje zovem očima.
A ljudi! Ljudi! Predivni ljudi!
Slomljeni, odbačeni, zakrpani, mirišljavi udovi pod mojim prstima,
U mojoj glavi. U crno-crvenim rupama. Mogao bih ponovno početi,
no još je prerano. Znat ću kada me zabljesnu svojom blistavom, bijelom
svjetlošću. Glatke i bijele. Toliko dražesne da bih jednostavno mogao
umrijeti od te puste čarobnosti. Od sreće koju osjećam dok nemoćno
grcam u suzama, poput djeteta.
Još samo malo. Ne smijem posustati. Čekaju me. Volim ih doticati.
Ah, te proklete, predivne, izdajničke kosti!
zaspala sam danas. probudila sam se u sedam navečer.
sutra ću morati rise and shine u 6 a.m.
umorna sam i boli me glava i mišić za koji nisam znala da ga
posjedujem.
evo, ako vam se da. ako ne, i don't give a flying fuck.
imam poruku za tebe: jebi se! oh da, i ne boliš me više! ali voljela sam te držati za ruku, tvoj stisak je bio čvrst, siguran. to mi se sviđalo. ne volim lažljiv_ce.
imam poruku i za iritantne člankonošce : get a lajf olrediii.
okej. *sigh*
zašto? eto tako. i ja ih upravo prvi put slušam i sviđa mi se.
mogao je to biti najgori dan u mom životu. nije bio. bio je to tek splet nepovoljnih okolnosti i mojih razvodnjenih, uobičajeno retardiranih i potpuno beskorisnih misli. da da ubijajmo se malo grimiznim poljima. ne pomaže mi ta obnevidjelost . štoviše, uništava me.
ali takva sam. sjebana. i lijepi ljudi plešu oko mene sa svojim farisbadwanastim nosovima i gledaju me tim svojim odvratnim sažaljivim pogledima i ne mogu ja to. nešto u meni nije kako treba. nešto nedostaje.
a hole that fits mine. oh god. i ti osjećaji. ne znam što da radim s tim jebenim osjećajima. ne boli, samo zjapi. zjapi prazno.
On kaže da je vrijeme mrtvo dok ga mali kotačići otkucavaju; tek kad se sat zaustavi vrijeme oživljava.
Što radiš ovdje sama? Pišem. *Odlazi* Imaš za poziv? Ne. Nema veze. *Odvozi*
Napisao je : dno prepuno nakaza. Parafraziram.
Moje nakaze okružene glupim, kamenim zgradama.
Miris ispušnih plinova. Automobili. Pećnice. Ljubavne nesanice.
Oduzete ruke na njegovim ljubičastim ušnim resicama.
Visim s njegovih rebara, osjeća me.
Zajedno ležimo u tamnoj sobi, gdje su ružičasti zastori
navučeni preko naših mozgova i oceani gore u našim ušima.
asocijacije se automatski nižu i on ljubi nadrealističke stihove.
Pretvaramo se da razumijemo. Sviđa nam se majčina žuta košulja.
A misli naviru poput bujice. Drži me za ruku čvrsto.
Čini se da ona jedina razumije.
