utorak, 30.09.2008.

Pjesma uništenja,sporog umiranja



Čarolije nestalo je.
Sve gubi svoj sjaj.
Mekoća silom zamijenjena,
kamom rano okovana.
Um je slavuj nijemi,
a srce,ogoljeno i samo,
pod crnom tintom bubri.
Uzalud se trudi kriti
crvima što ujedaju,
meso rovaju.
Snovi truli su, sami u praznini.
Pod mjesečinom, tek suze i bol ostaju.
Ruke ne miluju,grube i žuljne
tek zla puštaju.
Usne ružem maskirane
kriju zube osvetnike.
Zglob tu prinesi
Spone života raskini,
svijet raspusti.
Blagostanja nauži se,daj.
Krivnje ne osjećaj.


19:18 | Komentari (3) | Print | ^ |

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.