San u mramoru

Teško je,jest…vidjeti ih zajedno,bez mene…nisam računala na to da će drugi primjetiti da sam se odvojila ili kako bi to već protumačili,da su me one izdvojile…to mi je malo teško palo, pogotovo od par ljudi koji su uporno ponavljali pitanja a ja non-stop ponavljala:došlo pa prošlo(znam da su to protumačili kao da se odnosi na našu odvojenost,ali ja sam mislila na naš odnos-bio,prošao…nisam ih pokušavala razuvjeriti...znam,grozna sam)
Cijeli dan sam visjela s drugim ljudima…samo druženje,bez ikakve bliskosti, bez povjerenja..uvjerena sam da će mi to ubrzo stravično nedostajati..zato sada gotovo nesvjesno prijetuljem s mnogo drugih ljudi-samo kako bih imala za što se uloviti kada padnem…
Pozdravila sam ih ujutro,ali većinu vremena pravila sam se kao da nisu tu i na oko se zabavljala s drugima… jednom sam ulovila njen pogled i spustila sam se do nje na pad,stisnula joj ruku i poljubila u obraz…gledala sam kako sjedaju na mjesta u učionicama zajedno dok su me njihovi glasovi toliko ometali da nisam čula osobe pored sebe.
Možda im zavidim. Ali znam kako to ide. Kada dvije misle da treća radi krivo, a ne sluša ih-pronađu se zajedno u tome i osjećaju se prisnijima zbog toga. Drugim riječima,sklopile su pakt.(znam jer sam i ja jednom bila jedna od te dvije,ali to je već druga priča)
Ponovno sam im se obratila na kraj dana…točnije,pridružila sam im se ispred škole i otišle zajedno do centra…ne znam zašto sam to zapravo učinila…možda mislim da im ipak toliko dugujem…po putu smo srele jednu prijateljicu…pogled čiji sam pogled ranije susrela rekla je:baš joj je slatka frizura. Za promjenu.
Okrenula sam se prema njoj i pogledala je podignutih obrva na ovo''za promjenu''(teško se othrvati navikama). Nastavila smo dalje kada shvatim da mi se obraća i uhvatim je u pola rečenice(ne pričam baš s njima i one obično nadoknade i moje šupljine u razgovoru pa zato nisam shvatila-govorim manje kako ne bih pružila priliku za novu bol tj.kako ne bih previše otkrila).
Nisam shvatila što je točno htjela reći(zašto me tako gledaš,tvoja stvar ako se tebi ne sviđa itd),ali vidjela sam po njenom licu.Htjela se svađati. Kada bi s tim započela vjerojatno bi mi napomenula i moje šutnje i ukočeno držanje i…bijeg.
Ja sam samo odvratila da mi se učinilo smiješnim taj ''za promjenu'',ali ona je nastavila nešto govoriti kako je to bilo odvojeno a na licu je imala još onaj tvrdoglav izraz koji je značio da ne misli popustiti. Na sekundu sam bila samo uhvaćena na prepad,a onda sam uprla pogled naprijed i rekla nešto poput :u redu. Ili sam slegnula ramenima.
Poruka je bila:nije važno.
Možda se to čini besmislenim, ali obično ne popuštam. Ne ja. Ali sada…kao da sam smatrala da to prelazi granice naše prisnosti i odoljela sam izazovu. Ne ratuješ s ljudima kojima održavaš površno poznanstvo-ja ratujem ili se prepirem samo s najbližima.
Zbog toga,otkrila sam da mi možda ipak nije toliko stalo koliko sam mislila da je…Možda je to htjela i otkriti. A možda je samo ljuta na mene.
Znam da ju ovo možda i pogađa,ali…

Jučer nisam otišla s njima na kavu nakon škole(ako imalo poznajete tinejdžere, to je neoprostivo i gotovo skandalozno-zbog toga su me i danas salijetala pitanja).
Shvatim kasnije da sam se,iako sam otišla zato jer nisam bila sigurna da ću izdržati, nadala i da će me ''tračati''(ugl.pričati o meni i mojem…držanju). To bih još više urotilo prema meni i spriječilo ikakvu moguću bol, a meni olakšao odlazak.
Za drugu,nisam ni sigurna ni da li je shvatila koliki je jaz stvoren između nas. Kolika je provalija ispriječena.
Nije ni važno. Ja se samo želim iskobeljati iz nje.